Makar je njihov status u vrijeme njihova postojanja bio posve marginalan i gotovo neprimjetan široj javnosti, The Pop Group jedna je od najvažnijih britanskih post-punk grupa. Sa samo dva objavljena studijska izdanja postavili su posve nove temelje žanru i otvorili bezbrojne mogućnosti za daljnja istraživanja te na sporedni način utrli put industrialu, trip hopu i dubstepu. Njihove su pjesme bile savršene za stvaranje nelagode, organiziranom upotrebom glasnih i neugodnih zvukova uspijevali su dovesti slušatelja u stanje potpune napetosti. Ta “estetika ružnog” u duhu je punka oslikavala disonantnost modernog života. I dok su u Velikoj Britaniji od izazova suvremenog društva ljudi unutar prog rocka bježali u prirodu, misticizam i neoklasicizam, The Pop Group apsorbirali su svijet urbane otuđenosti i sasuli to publici u lice. U nedostatku harmonije te osjećaja za melodiju i simultanost glazbenih dionica, bili su antiestablišment u svom najsurovijem obliku. Nelagodni i tenzični u svom nastupu, oni su pobuna protiv glazbenih/društvenih konvencija lišenih cerebralnosti i iskrene strasti za stvaranjem.

S namjerom da sviraju funk i pišu pop pjesme, The Pop Group su 1977. u Bristolu osnovali pjevač Mark Stewart, gitarist John Waddington, basist Simon Underwood, gitarist/saksofonist Gareth Sager i bubnjar Bruce Smith. Bili su očarani crnačkim plesnim beatovima, soulom ranih 60-ih, reggae i dub scenom Jamajke te su htjeli zvučati funky kao Kool & The Gang, a onda je Stewart otišao na koncert The Clasha te pod snažnim dojmovima odlučio da u svoj funk utkaju ponešto punkerske drskosti i angažirane tekstove. Distinktivan zvuk benda izgradila je sinteza različitih senzibiliteta: Stewartovi politički slogani, Sagerove gitarske kakofonije i Smithovo tribalno bubnjanje. Na svojem prvom samostalnom koncertu uspjeli su okupiti 40-ak ljudi, a prije nego što su išta objavili, nastupali su kao predgrupa Pere Ubu i Patti Smith.

Svoj nastupni singl “She Is Beyond Good and Evil” The Pop Group su objavili u ožujku 1979., a idućeg mjeseca svjetlo dana ugledao je i njihov debitantski album “Y”. Izvanredni prvijenac, čiju produkciju potpisuje cijenjeni dub/reggae producent Dennis “Blackbeard” Bovell, nebrušeni je dijamant post-punka za koji je danas teško povjerovati da su ga napravila petorica tinejdžera. Unatoč nekoliko pop pjesama, koje su kao takve bile zamišljene u kosturu i bend ih je do tada sasvim drukčije izvodio na koncertima, bio je to nevjerojatno lucidan funk koji je eksplodirao u kaos psihodelije, napetosti, nemira i bolesne atmosfere, poglavito u brojevima “We Are Time” i “Words Disobey Me”. S histeričnom mješavinom duba, jazza i punka, “Y” nije privukao previše poklonika. Ekstremno disonantan zvuk otuđio je svojom radikalnošću velik dio publike, koja je u tom trenutku bila naklonjena dosljednom rifovskom punk-rocku.

Bez obzira na to, njihov umjereni uspjeh bio je dovoljan da uvjeri Rough Trade da potpiše bend, za koji su u studenome 1979. objavili singl “We Are All Prostitutes”. Ta će pjesma postati njihov najveći hit u karijeri (iako riječ “hit” baš i nije najedakvatnija za njezin opis). Tijekom tog razdoblja Dan Catsis zamijenio je Underwooda na basu, a The Pop Group u ožujku iduće godine izdali su svoju drugu ploču “For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?”, s devet izuzetno politički nabijenih pjesama u kojima su se obrušili na političare, policiju, vojsku, terorizam i gotovo cjelokupnu društvenu infrastrukturu. U glazbenom smislu bio je to korak prema hipnotičkom funku i novonastalom hip-hopu, pa ploča također nije naišla na dobru recepciju kod publike te je, unatoč pozitivnim kritikama, polako potonula u opskurnost podzemlja, a grupa se ubrzo razišla.

Uništavajući bit punka, jazza, duba i funka, The Pop Group su avangardom progresivnošću dekonstruirali popularnu glazbu do točke njezina potpunog obesmišljavanja. Bili su jedan od onih bendova koji su na vlastitu komercijalnu štetu nastojali proširiti granice moderne percepcije popularne glazbe, a kao utjecaj navodili su ih, među ostalima, Sonic Youth, Bauhaus, Nick Cave, Minutemen, Nine Inch Nails, Primal Scream i Massive Attack.