Probudila me gromka vojnička truba! Skočio sam iz kreveta kao da me obliznuo krokodil i pogledao kroz prozor. Nikakva uzbuna, to se samo u gradiću Santo Antoniju održava stara kolonijalna tradicija vojničkog stupanja gradom i podizanja zastave Svetog Tome i Princa, afričke otočne državice u kojoj sam proveo dobrih 15 dana, točno onoliko koliko smijem ostati bez vize.

Čim sam portugalskom aviokompanijom TAP sletio na Svetog Tomu (povratna karta za 350 eura), već sam za nekoliko sati bio u zrakoplovu sumnjive i u Europi zabranjene kompanije STP Airways, na putu prema otočiću iskonske ljepote - Princu. Cijena povratne karte između dva otoka bila je 165 eura, a čašom hladne vode ponudila nas je visoka ukrajinska stjuardesa kojoj je hodanje zrakoplovom pognute glave bila velika pokora. Nije me bilo strah letjeti nesigurnim aviončićem, pa nisam turbulencijom izazvanih uzdaha zamagljivao avionska okna kada je uz mene bilo ljupko stvorenje koje se zvalo Veronika! Ostali su putnici bili domaći, osim jedne Francuskinje koja je, jedući jabuku, toliko stiskala krunicu da se čudim kako zrna nisu pucala kao kokice. Tijekom leta svi putnici su se tradicionalno sprijateljili, kako to uvijek bude na takvim "rajskim" letovima. Naravno, svakodnevno smo se sretali na ulicama Princa i Svetog Tome i redovito pozdravljali. Kasnije se ispostavilo da je Francuskinja učiteljica koja voli duge šetnje pustim šumama, prakticira jogu, a u slobodno vrijeme upražnjava vjeru.



Iako ime otočne države Sveti Toma i Princ, koja je od Osijeka udaljena samo pet tisuća kilometara, zvuči čudno, mnogi je nazivaju i Sveti Toma i Prinsipe (npr. naše Ministarstvo vanjskih poslova), a originalno se zove República Democrática de São Tomé e Príncipe. Mala je to državica sastavljena od dva 140 kilometara razdvojena otoka u Gvinejskom zaljevu, nedaleko od afričke obale, točnije 250 kilometara od sjeverozapadne obale Gabona. Sveti Toma je veći i nalazi se točno na ekvatoru, a ime je dobio po Svetom Tomi Apostolu, na čiji su ga dan Portugalci otkrili između 1469. i 1472. godine. Otoci države Sveti Toma i Princip vulkanskog su podrijetla, a osobitu prirodnu znamenitost na njima predstavlja šiljati vulkanski stožac Pico Cão Grande, koji se izdiže nad okolnim tlom poput nebodera visokog gotovo 400 metara. Prvo je naselje São Tomé 1493. podigao Alvaro Caminha, koji je dobio zemlju od portugalskog kralja. Príncipe je utemeljen sličnim sporazumom 1500. godine, a lukavi su Portugalci, koristeći robove, sredinom 16. stoljeća otok pretvorili u najvećeg afričkog izvoznika šećera. Početkom prošloga stoljeća počeli su uzgajati i kavu i kakao, a i danas se na otoku pravi jedna od najfinijih čokolada na svijetu, koja se može naručiti čak i iz Hrvatske. Portugalci su ukinuli ropstvo 1876., ali na Sao Tomi za tu vijest "nisu čuli". Na vidjelo je došlo izrabljivanje Angolaca na otoku, a pobune radnika završile su nemirima nazvanim "Batepá masakr" iz 1953., koji je ostao najznačajniji događaj u kolonijalnoj povijesti otoka i danas se obilježava kao praznik. Iako još iz rimskih vremena znamo da je povijest učiteljica života, pustimo je nakratko i vratimo se svim užicima koje ova majušna državica nudi.



Dobrih tridesetak stupnjeva u hladu uz lagani povjetarac i puste ulice - činilo me sretnim, a još i više kada sam pomislio da se u Europi temperature dobro spuštaju. Prvo kupanje obavio sam u oceanu, a ne u hotelu, jer zbog redukcija često nema ni vode ni struje. Kada sam u Hrvatskoj i kad padne kišica, također nestane struje, a nismo u Africi. Valjda slučajnost! Oduvijek me pale male i udaljene državice, pa je Sveti Toma i Princ bio pravi šlag na tortu. Nekada je Santo António na Princu bio glavni grad, sada jedva ima tisuću stanovnika, kolonijalne je arhitekture, ima dvije crkve, školu, plaže, luku te palme simpatično orezanih krošnji. Osim toga, svakako je poznat i po trubama koje u ranu zoru bude poštene turiste te po pekari u središtu, tik do hotela, u kojem sam svakoga jutra za sitniš kupovao slasne tople žemičke ispečene od portugalskog mekog brašna! Kako je riječ o doista siromašnoj državi, i kruh i žemičke su luksuz, a većina robe koja se prodaje u tamnim trgovinicama podrijetlom je iz Portugala. Kako sam znao kupiti desetak peciva, često su me radnici koji su u zoru čekali prijevoz do plantaža znali pitati za pokoje pecivo (a što će mi puna vrećica peciva, ionako me ima poprilično !?), pa sam ga podijelio prije službenog doručka u hotelu koji je imao mnoga obilježja Krležine ekspresionističke faze. I pivo i vino u lokalnim trgovinama je iz Portugala (dobro se sjećam piva Super Bock i valjda najlošijeg vina kojeg sam pio u životu, napravljenog od stabljika vinove loze; imamo i mi takve u prodaji!). Nacionalna valuta je "dobra" i za jedan se euro dobije 25.000 dobri, iako se nule više ne pišu.

Pravi je to raj u koji bih se odmah vratio, zemljica izolirana od svijeta i na koju su mnogi zaboravili, stara portugalska kolonija u kojoj ljudi žive bez bankomata, hamburgera i čini se - bez briga, stresova i problema. Svi se međusobno pozdravljaju, strance posebno cijene, a još više njihove eure, ili dolare, baš kao svugdje u Africi. Nisu prema njima arogantni, i rekli su mi neki turisti u zrakoplovu da imaju strog zakon koji zabranjuje varanje stranaca zbog kojeg se lako može završiti u zatvoru na duži rok. Ne plaćaju račune za vodu, jer se goli kupaju u potočiću pokraj svojih potleušica (a to im ne smeta), a tu peru i rublje. Jedu ribu i rižu, piju domaće slabo pivo, a kada se dogodi i neka proslava, zna se kupiti i viski koji stoji bar triput više nego u Europi. Sve što od proizvoda valja, uvijek stiže iz, ili preko Portugala. Doista nemaju bankomate i stranci trebaju ponijeti dosta gotovine kako bi bezbrižno uživali, a kartice u trgovinama ili hotelima nitko ne prima. Zapravo, u dva mondena hotela primaju sve kartice, ali se autoriziraju preko Portugala. Isti je slučaj kada sam sa svoje Vise želio podići petsto eura, karticu su prevukli "peglom", jer POS uređaji ne postoje, ali odmah su od tražene sume oduzeli dvadesetak eura provizije. Račun za tu transakciju dobio sam za nekoliko mjeseci, valjda je slip putovao bijelom lađom, a neki su mi stranci rekli da se slipovi znaju i zagubiti, kao čekovi u doba stare Juge.

Na Princu sam i bez znanja portugalskog odlučio ostati tjedan dana, ali moram priznati da baš i nije jeftina destinacija. Rijetko se može pronaći obični hotel za manje od tristo kuna po danu s uključenim doručkom, a za one dubljeg džepa pravo je carstvo Sundy Praia Lodge te vile po cijeni od 848 eura po danu! Riječ je o mondenom odmaralištu u kojem se pije šampanjac Moet i jedu najfiniji riblji specijaliteti, a sve to uz Atlantski ocean i ekstra djevičanske plaže sa sitnim zlatnim pijeskom koji cijeli život ostaje u koži, htjeli mi to ili ne.

Već prve večeri, kad sam išao iz dućana, uz obližnju vojarnu otvorenog tipa - uočio sam vatru i čuo smijeh grupe marinaca. Vojnik kuhar zapovjednicima je za večeru pekao svježe ulovljenu ribu. Jedan od njih govorio je engleski, pa smo se ubrzo upoznali te su me pozvali na večeru. Nije mi bilo teško prihvatiti, jer crvenu ribu sa žara rijetko imam priliku jesti, ali sam odmah predložio da odem po deset litara europskog vina (usporedbe radi, oko 75 kuna), ako vojne osobe smiju piti. Samo su se nasmijali, ta svašta pitam, ovdje smo gotovo na kraju svijeta, pa nas čak ne može vidjeti ni satelit Google Mapsa. Nakon nekoliko čaša crnog vina i najslasnije ribe koju sam ikada jeo, upoznao sam marince Diasa, Kappu i Oliveiru s kojima sam idućih tjedan dana provodio najviše vremena. Već drugog dana, nas dvadesetak s djevojkama smo vojnim brodom pošli na čarobnu Macaco plažu. Fina domaća hrana, odlična pića, kupanac, afričke igre na pijesku i bez granica. Ostatak od nekoliko dana vojnim smo motorima i vozilima "harali" otokom i obilazili naljepše plaže. Čak su me na aerodrom dovezli vojnim motorom! Ni dandanas nisam svjestan koje sam privilegije imao. Da, odlično sam se stopio i nikada ne bih otišao da me negdje drugdje u svijetu ne čeka posao, kuća i birtija. A i viza bi mi uskoro istekla, kakve li tragedije!



A nakon te djevičanske oaze odletio sam na Svetog Tomu koji mi se učinio prepunim ljudi. Cijeli je grad bio velika tržnica, malo bruto, malo neto. Osjetio se miris ribe i još razne neopisive mirise. Tu je turizam više razvijen, a svugdje raste kava i kakaovac, pa je tu svoje utočište pronašao čuveni proizvođač čokolade i kave Claudio Corallo. Četrdeset godina iskustva taj je Talijan pretočio u pravu poslasticu koju naručuju iz bijeloga svijeta, pa i iz Hrvatske. Ugostio me u svojoj tvornici prave čokolade, a i dok pišem ove retke, sladim se čokoladom s đumbirom koju mi je poklonio. Dok je još bio 23-godišnjak, preselio se u Zair, a nakon nekoliko godina kupio je plantaže kave u središtu zemlje. Na Svetog je Tomu preselio 1990., i pravi mu je izazov bila gorkost čokolade. Razvio je kakao koji nije tako gorak i krajnji je rezultat čokolada koju svi vole, jer je "najčistija na svijetu". I sam sam degustirao razne vrste čokolade, za dolazak se treba ranije najaviti, a goste očekuje pravo čudo okusa, od one s kavom, pa do morske soli. Ako želite kupiti njegovu čokoladu, možete to učiniti putem internet-trgovina, malo ćete čekati, ali isplatit će se. Claudio je sjajni čovjek, razveselio se kada je čuo da sam iz Hrvatske, a ne trebam niti pričati da smo se jedva rastali!

Sve u svemu, Sveti Toma i Princ donio mi je nevjerojatno iskustvo. Dok drugi ljudi s putovanja donose školjke, kokosovo ulje i magnetiće, ja donosim nešto konkretnije - prijateljstva! Koroni i svim pošastima modernog svijeta unatoč.