Sve je počelo nogometom, kazao je bosanski izbjeglica u svom skromnom stanu u predgrađu Kopenhagena u jednoj od prvih scena iz dramske serije Danske radiotelevizije - Tjelohranitelji, koja se bavi ratom za jugoslavensku ostavštinu. Dansko je tumačenje rata na osnovnoj razini točno. Raspad Jugoslavije simbolički i jest započeo javnim oglašavanjem Titove smrti na Poljudu, usred nogometne utakmice između domaćina Hajduka i gostujuće Crvene zvezde iz Beograda. Publika je shrvana tugom spontano zapjevala "Druže Tito, mi ti se kunemo", ne sluteći da će već za deset godina na državni praznik Dan sigurnosti, 13. svibnja 1990., na Dinamovu stadionu Maksimir u Zagrebu nakon okršaja navijača zanijekati zakletvu i započeti sukob koji će se rasplamsati u rat.

Kako god da je bilo, Christian Axboe Nielsen započeo je upravo iz nogometne perspektive uvodno poglavlje svoje knjige "Nismo mogli vjerovati, Raspad Jugoslavije 1991 - 1999", koja je izišla u nakladi izdavačke kuće Srednja Europa.

Radi se o dobro upućenom danskom povjesničaru koji se više od dvadeset godina bavi poviješću Jugoslavije te je bio analitičar tužiteljstva na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (MKSJ/ ICTY). Glavna mu je znanstvena preokupacija bila istraživanje uloge policije i paravojski na područjima bivše Jugoslavije koja su bila pod srpskom kontrolom. Vještačio je u pet sudskih procesa na MKSJ-u, uključujući onaj Radovanu Karadžiću. Na osnovi činjenica te vlastitih iskustava opisao je mnogobrojna događanja 1991. - 1992. koja do sada nisu dobro obrađena zbog neobjektivnosti balkanskih stručnjaka te zbog opsežnog i izuzetno složenog javno dostupnog materijala. U tom smislu Nielsen navodi podatak da je samo u procesu protiv nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića sucima predočeno više od 1,2 milijuna stranica dokaznog materijala, uz nebrojene video i audiosnimke. Slično je s mnogobrojnim presudama poput one Radovanu Karadžiću koja ima 2615 stranica ili presude ratnim vođama bosanskih Hrvata koja obuhvaća šest tomova i ima sveukupno 2629 stranica.

Nielsen se u knjizi ozbiljno pozabavio i uzrocima okrutnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Ulazeći duboko u materiju, uzroke nije uspijevao pronaći u nekakvoj "pradavnoj mržnji", već u ulogama koje su, kao i danas, igrale različite elite, provocirajući i potpaljujući međuetničku mržnju. Uglavnom, knjiga kronološki prati situacije kroz šest poglavlja. Poslije općeg uvoda prikazana je povijest Jugoslavije od 1918. do Titove smrti 1980. godine. Nakon toga detaljnije se prikazuje "desetljeće krize" do prvih višestranačkih izbora te nastavlja do kraja 1991. Slijedi uvod u bosanski kompleks i razvoj rata. U petom se govori o Srebrenici, u šestom poglavlju o ratu u Makedoniji i na Kosovu, da bi sve bilo zaključeno tmurnim tranzicijama na područjima koja su nekada bila republike SFRJ.

Uglavnom, prema Nielsenu, raspad SFRJ ne može se shvatiti bez partizana koji su svoju pobjedu izdignuli na razinu teleološkog narativa koji je do apsurda bio ponavljan u knjigama, novinama, pjesmama i filmovima. Glavni partizan bio je Tito, koji je vladao svime i svima preko komunista i JNA. Micanjem Rankovća 1966. stvoreni su preduvjeti za Ustav iz 1974. i put za osamostaljivanje republika. U vezi s time Nielsen citira Dejana Jovića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji kaže da je glavni razlog raspada Jugoslavije bila odluka jednopartijske države da razvodni središnju državu. Vjerojatnije da je na Jalti ta nadnacionalna tvorevina ispala iz bitnih kombinacija, da bi već nakon naftne krize 1973. bankrotirala. Uslijedila je hiperinflacija koja je kulminirala 1985., a 1990. bio je uveden novi dinar. Uz nerealnu ekonomiju, nezaposlenost je bila nečuvena, ustav nije poticao zajednička rješenja, kralo se gdje se stiglo, vojska se raspadala, a problem je bilo sve to pokriti propagandom jer je stanovništvo Jugoslavije, za razliku od ostatka komunističkog lagera, imalo bolji uvid u život na Zapadu. Uza sve to, Tito je iza sebe ostavio samo osrednje političare koji se nisu znali nositi s nagomilanim problemima. Pogotovo s tzv. nacionalizmom. U vezi s tim autor knjige kaže: "Priče o tome da ljudi do 1991. nisu imali pojma jesu li njihovi susjedi Srbi, Hrvati ili nešto treće pretjerane su i demantirane u dokumentima jugoslavenske policije i sudskih tijela."

Za razumijevanje nadolazećeg rata važna je 1987., u kojoj je, samo godinu dana nakon Memoranduma SANU, vlast osvojio srpski komunistički političar Slobodan Milošević. Iste je godine on na Kosovu, u orkestriranom sukobu ljutitih Srba i policije, izjavio slavnu rečenicu "Nitko ne sme da vas bije", koja je potom u medijima ponavljana bezbroj puta. Odjedanput je Milošević postao novi "Vožd" i sve zanemarene i emocijama nabijene društvene snage srpskog naroda pristaju uz njega. Uslijedila je "antibirokratska" revolucija 1988. godina te "mitinzi istine" i "mitinzi solidarnosti". Stvoren je privid reformi iza kojega je Milošević učvrstio vlast. Ubrzo je JNA upotrijebljena za suzbijanje otpora na Kosovu, a 1988. na Vidovdan na Gazimestanu, u povodu 600. obljetnice Kosovske bitke, Milošević otvoreno najavljuje rat: "Danas smo opet u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, premda takve još nisu isključene!"

Otvorene bitke započele su 1991. kratkotrajnim sukobom u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj, koja je imala problema sa srpskim stanovništvom, odnosno sigurnosnom dvojbom koju su Dulić i Kostić objasnili ovako: "JNA je smatrala da mora nastupiti preventivno da bi spriječila Hrvatsku u pretvaranju svoje teritorijalne obrane u vojsku, dok je hrvatsko vodstvo bilo motivirano da ubrza stvaranje vlastite vojske i nabavi oružje, makar i nezakonito, što se i dogodilo." Isti autori smatraju da je upravo sigurnosna dvojba važna za razumijevanje etničkih sukoba i da je ideologija manje važna te da dolazi do izražaja samo kroz sigurnosnu dvojbu. Sigurnosna dvojba stvorila je razlog za obje strane u Hrvatskoj da budu prve koje će željeti krenuti u napad, a uz duhove prošlosti imala je ozbiljne posljedice za Vukovar. Nielsen piše da su, osim sigurnosne dvojbe, ulje na vatru u Hrvatskoj i u Srbiji dolijevali ekstremisti, koji su dolazili izvana. U istočnoj je Hrvatskoj također važnu ulogu imala obavještajna služba, koja nije htjela prepustiti slučaju kontrolu graničnog područja. Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. lipnja 1991. nezavisnost od Jugoslavije, a priznate su 15. siječnja 1992. U tom razdoblju događalo se svašta. Najspornija je bila suradnja JNA i pobunjenih Srba, za koju su suci na MKSJ-u kasnije napisali: "Tijekom ljeta 1991. cilj JNA bio je zaštititi Srbe od napada hrvatskih oružanih formacija i spriječiti osvajanje gradova pod srpskom kontrolom."

Raspadajuću JNA napuštali su Hrvati i Slovenci te drugi nesrbi, a bilo je i puno Srba koji nisu bili voljni sudjelovati u takvoj ratnoj "igranki". Zbog nedostatka ljudstva tadašnji je zakon omogućio JNA da redove popunjava dobrovoljcima. Angažiranje dobrovoljaca bilo je, prema analitičarima CIA-e, "ružna i neizbrisiva mrlja na štitu JNA". Usto, veliki je dio novačenja odradila Srpska radikalna stranka i Srpski pokret obnove s jedne i Služba državne bezbednosti s druge strane. Paravojne formacije Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda i ostale skupine poput Škorpiona, Pauka, Crvenih beretki, Belih orlova, Osvetnika, SOS-a... ratne su igre uvježbali u Hrvatskoj da bi naučeno primijenile u surovom ratu u Bosni i Hercegovini, u kojoj je, usput rečeno, takvih skupina bilo 60! Autor knjige navodi da su, osim prikrivanja umiješanosti Srbije, paravojne grupe imale svojevrsnu ulogu ispusnog ventila za kriminalce i avanturiste. Podsjetimo, rat je u Bosni, nakon varljivog saveza nacionalista, započeo u travnju 1992. Danas se o njemu sve zna zahvaljujući nebrojenim dokumentima, telefonskim i inim zapisima i svjedočanstvima koje je prikupio MKSJ.

U BiH je primijenjen model "srpskih autonomnih oblasti" SAO, prethodno prokušan u Hrvatskoj. Iz skupa oblasti je 9. siječnja 1992. samoproglašena Republika Srpska, koja je imala pet strateških ciljeva. To su razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje, stvaranje koridora između Semberije i Krajine, stvaranje koridora u dolini rijeke Drine kao granice između dva svijeta, uspostavljanje granice na Uni i Neretvi te na kraju podjela Sarajeva na muslimanski i srpski. U svezi s razdvajanjem naroda, Nielsen u knjizi navodi da je Mladić kazao: "Mi ne možemo očistiti niti možemo imati nešto da presijemo samo da ostanu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid." Unatoč izrečenom, pod Mladićevom su komandom izvršeni mnogobrojni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i poznati genocid u Srebrenici. Srbi su u Haagu osuđeni za Srebrenicu, Višegrad, Prijedor, Foču, Brčko, Bosanski Šamac, Dubrovnik, Vukovar, RSK itd.

Što se tiče Muslimana i njihove ideje o "prostoru džihada", sporni su i nedovoljno procesuirani zločini nad Hrvatima i Srbima u režiji Patriotske lige i njezina vojnog krila "Zelene beretke" te naoružanih skupina pod formalnim zapovjedništvom Nasera Orića, koji su u Podrinju pobili 1200 Srba. Muslimanima je u Haagu presuđeno zbog "Centralne Bosne", "Logora Čelebići", Maline-Bikoši; Livade-Kamenica, ali je ispod radara ostao masakr nad Hrvatima u selu Grabovica. Tamošnji Hrvati su na MKSJ-u osuđeni zbog Lašvanske doline, Mostara i za Stupni Dol. Paradoksalno je da su zločini počinjeni u Stupnom Dolu najviše naštetili Hrvatima jer je došlo do bošnjačke odmazde koja je s lica zemlje zbrisala Hrvate i hrvatsku kulturu srednje Bosne. Također izdvajamo slučaj Prlić et. al. 2017., gdje je žalbeno vijeće MKSJ-a potvrdilo presudu protiv Praljka i pet drugih bosanskih Hrvata, s opaskom da je Stari most u Mostaru bio legitimni vojni cilj u trenutku kada je bio srušen.

Napad na enklavu Srebrenica, koja se nalazila pod zaštitom UN-a, bio je kulminacija rata u Bosni koji je okončan Operacijom "Namjerna sila" i posljedičnim potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Dolaskom mira započela su suđenja na MKSJ-u, gdje je Nielsen između svega navedenog slušao i svjedočenje zaštićenog svjedoka VG089 o masakru koji se dogodio u pitoresknom istočnobosanskom gradu Višegradu. VG089 je između ostalog ispričao o jednoj kući koju su srpske paravojne grupe spalile 14. lipnja 1992. Kada su ga pitali kako može biti siguran oko datuma, VG089 je odgovorio da se sjeća jer je tog dana na televiziji bila jedna utakmica sa Svjetskog prvenstva koju je namjeravao gledati.

Piše: Dario MAJETIĆ