Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara JNA, ojačana dobrovoljcima iz Srbije i domaćim snagama, kreće prema Osijeku, gdje mu je osnovni cilj bio staviti grad u okruženje uz prodor u dubinu prema Đakovu, Valpovu i Našicama. Južna linija osječke bojišnice bila je tijekom studenoga 1991. godine pod velikim neprijateljskim pritiskom oklopnog naoružanja, topništva i ljudstva. Iako je neprijatelj nailazio na snažan otpor branitelja, nakon žestokih borbi za svaki položaj južne bojišnice uz svoje velike gubitke srpski je agresor uspio ovladati dijelom područja osvojivši Orlovnjak, Seleš, Ernestinovo, Laslovo, a još se branio Antunovac, koji je bio pod jakim topničkim i pješački napadima koje su njegovi branitelji uspjeli odbijati.

Sve do 5. prosinca, kada je srpski agresor organizirano krenuo u napad po cijeloj južnoj bojišnici obrane Osijeka. Pješačkim postrojbama ojačanim s dva oklopno-mehanizirana voda, i Belim orlovima te domaćim teritorijalcima iz okolnih mjesta koji su u ovim napadima imali važnu ulogu.

Branitelji su bili raspoređeni duž obrambene linije, tako da je Treća pješačka satnija iz sastava 4. p.b. 101. br. zaposjela prostor Široko Polje - Jakovala i brani smjer Tenja - Rosinjska Bara - Josipin Dvor, Druga pješačka satnija ojačana Prvom satnijom 2. pb. zaposjeda prostor Ulica Republike - Novo Naselje - Seleš i brani smjer Nova Tenja - Seleš, a Antunovačka satnija po vodovima je bila raspoređena duž cijele crte obrane.

O tim ključnim trenutcima za obranu Osijeka koji su se odigravali prije točno 30 godina razgovarali smo s umirovljenim bojnikom Stjepanom Šerićem, današnjim predsjednikom Udruge hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac.

- Neprijatelj sustavno razara obrambenu crtu djelujući topništvom s položaja Rit i Orlovnjak kao i tenkovima sa Seleša. Ojačane su tenkovske zapreke na ulazu u Antunovac iz smjera Seleša i Ulica Republike iz smjera Tenje. Prostor kukuruznog polja nije bio zapriječen jer nije bilo protupješačkih i protuoklopnih mina. Već 4. prosinca agresor pokušava probiti obrambenu crtu, kada napada duž cijele bojišnice obrane grada. To mu, međutim, u tom trenutku nije uspjelo – prisjeća se Šerić i dodaje kako već dan poslije neprijatelj topničkom vatrom djeluje po Antunovcu - Ivanovcu.

Neprijateljske oklopno-mehanizirane snage u 8.30 napadaju duž cijele crte obrane. U 10 sati iz smjera Rosinske Bare kroz kukuruze neprijatelj je napao 3. satniju i pokušava probiti obranu na smjeru Seleš, što im u 12.30 i uspijeva jer potiskuju snage 3. satnije u selo i iz smjera Josipin Dvor prijeti da ih dovede u okruženje. Na smjeru Ulice Republike neprijatelj kroz kukuruze oklopno-mehaniziranim snagama potiskuje branitelje u selo. Bez topničke potpore tenkova i snaga za protuoklop daljnja obrana Antunovca bila je nemoguća.Treća satnija iz pričuve upućena je iz Ivanovca, no trpi jaku topničku vatru na prostoru pašnjaka, zbog čega i ne uspijeva doći do Antunovca. Oko 14 sati zapovijedano je izvlačenje snaga iz Antunovca koje se provodi organizirano smjerom Ivanovački pašnjak - Čepin i Vidojina Pustara - Policer.



- S tim danom završila je bitka za Antunovac, koji je okupiran - kaže sudionik tih događaja Zvonko Pongrac, danas umirovljeni satnik HV-a, napominjući kako je unatoč tome njezina uloga bila golema u obrani grada Osijeka i stvaranju Hrvatske jer je agresor tu i zaustavljen.

Tragičan epilog bio je osam poginulih hrvatskih branitelja i 17 teško ranjeno. Te noći u šumi Rosinjača, braneći svoj položaj i ne odstupajući ni koraka, hrabro je poginulo 16 pripadnika 106. brigade HV-a.

Unatoč velikim našim gubicima neprijatelj je zaustavljen, a obrana grada Osijeka dobila je potrebno vrijeme za pregrupiranje i čvršću organizaciju. Neprijatelj je svoj neuspjeh i frustracije iskaljivao topničkim paljbama po Osijeku, no daljnjih napredovanja nije bilo. Snažno je utvrđena obrana na južnim i istočnim dijelovima bojišta sve do 2. siječnja 1992. godine kada je potpisano Sarajevsko primirje, čime je ostvaren i konačan uspjeh obrane grada Osijeka.