Vukovarska tragedija je jedan od najdramatičnijih trenutaka u našoj novijoj povijesti, a istodobno predstavlja i važno identitetsko kolektivno obilježje suvremene Hrvatske. Ove godine navršila se 30. obljetnica pada Vukovara i kalvarije njegovih stanovnika. Na sam Dan pada Vukovara u srbijanskim medijima vladao je muk kada je riječ o događaju u kojem su divljali pripadnici jugovojske i četnici.

Ta dramatska šutnja nije bila slučajna s obzirom na činjenicu da većinu tiskanih i elektroničkih medija osobno nadzire srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, mahniti govornik u okupiranoj Glini u ožujku 1995. ("Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska!") i raznosač gajbi piva za Vojislava Šešelja. Znao je Vučić jako dobro što radi. Trebalo je pred tamošnjom javnošću ne samo prešutjeti uznemirujuću godišnjicu, nego i izbjeći potrebu da se nešto službeno kaže u povodu ove tragedije, iza koje su ju prvom redu stajali Slobodan Milošević i njegovi trabanti. Poput Miloševića, koji se u vrijeme izvođenja operacije Oluja prvih nekoliko dana sklonio što dalje od medija, tako se i Vučić ove godine na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara sakrio u mišju rupu! Naime, Pirova pobjeda u Vukovaru 1991., dobrano pognojena truplima poginulih srbijanskih vojnika u suludom jurišu na taj hrvatski grad, označila je i skori poraz Miloševićeve, Šešeljeve i Vučićeve politike iz vremena devedesetih. Operacija Oluja, kojom je slomljen njihov velikosrpski san, bila je uvod u potpuni poraz koji je Srbija doživjela 1999. u strašnom bombardiranju NATO-a, čija je izravna posljedica bila amputacija Kosova.

Kada je riječ o izvješćivanju medija, pravi užas nastupio je dan poslije nakon ovogodišnje vukovarske obljetnice u televizijskim programima bliskim Vučićevom režimu, koji posljednjih godina truju odnose s Hrvatskom nevjerojatnom šovinističkom propagandom. Razina mržnje u zadnje vrijeme sustiže onu koju su poduzeli mediji iz Srbije u osvit raspada Jugoslavije i krvavog pohoda na Vukovar.

Emisija koju je režimska televizija Happy posvetila 30. godišnjici "ulaska JNA u Vukovar" počela je nevjerojatnom tvrdnjom voditeljice Aleksandre Stanisavljević kako je jugovojska nakon zauzimanja grada "oslobodila zatočene civile iz podruma", dodajući da su "ti ljudi bili mučeni". Predstavnici hrvatskih Srba koji su sudjelovali u toj emisiji, Milorad Pupovac i Dragan Crnogorac, grandiozno su prešutjeli tu laž Vučićeve propagandne mašinerije. Pretvaranje tragedije Vukovara u četničku inačicu Spielbergova filma "Spašavanje vojnika Ryana", u kojoj šešeljevci spašavaju vukovarske Srbe iz kandži "Tuđmanovih ustaša" i ostalih "srbogladnih srboždera" (posljednju sintagmu je 1991. skovao Vučićev tadašnji stranački šef Vojislav Šešelj), je najsramnija moguća srpska reakcija na ono što se događalo u Vukovaru tijekom opsade i okupacije. Vučić i njegovi propagandisti u medijima jako dobro poznaju (navodnu) misao Josepha Goebbelsa o tome kako "stotinu puta izgovorena laž postaje istinom".

Za razliku od časnih predstavnica srpskog naroda iz udruge "Žene u crnom", koje su i ove godine bile u Vukovaru, TV Happy i Milorad Pupovac odradili su prljavi posao. Laž o tome da su Milošević, Kadijević i Šešelj u Vukovaru 1991. spašavali zatočene Srbe za nekoliko godina postat će istina. Na um pada citat iz romana "Deobe" oca modernog srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića: "Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je oblik srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...). Laž je srpski državni interes (...). Laž je u samom biću Srbina (...). U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina (...). Srbe je toliko puta u povijesti spašavala laž." Poznat je istup Milorada Pupovca koji je 2013. simulirajući suze pred televizijskim kamerama pokušao prikriti činjenicu kako su desetorica tada uhićenih Srba iz Trpinje zapravo ratni zločinci. Tek kasnije smo iz svjedočenja vukovarske liječnice dr. Mirjane Semenić Rutko u jednim našim novinama mogli saznati kako su pobunjeni Srbi iz Trpinje njezinog tadašnjeg zaručnika zarobljenog nakon pada Vukovara umlatili čekićem za meso. Pronalazak masovne grobnice ispod divljeg odlagališta smeća kod Bobote samo je nastavak iste priče.

Pupovca pamtimo i po rečenici da je nekadašnji šef SDSS-a Vojislav Stanimirović bio "častan čovjek". Kao što je poznato i može se svatko uvjeriti na YouTubeu, Stanimirović je kao kapetan JNA nakon okupacije Vukovara postao prvi ratni gradonačelnik tog grada. Treba netko biti krajnje neobičnih vrijednosti kako bi u Stanimiroviću vidio časnog čovjeka. Mozak ovakvih prljavih medijskih operacija je glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prije dvije godine je u povodu vukovarske godišnjice u studio pozvao beogradskog novinara Aleksandra Apostolovskog kako bi se obojica šovinistički izrugivala Vukovarcima, koji navodno prate najprimitivnije emisije na srpskim televizijama i krezubi daju praviti zube u Bogojevu. Marić je tada podrugljivo rekao kako je Šid za hrvatsku sirotinju iz Vukovara "njihov Trst". TV Happy ove godine ugostila je i članicu Srpske radikalne stranke Vjericu Radetu koja je kazala da su 1991. "srpski četnici oslobodili srpski Vukovar". Ponovila je da je Vukovar i danas "srpski grad" i obećala da će "Republika Srpska Krajina" jednog dana "ponovno biti oslobođena". To je, nažalost, sve ono što Srbija danas ima poručiti o Vukovaru i o sebi samoj.

Nevjerojatno, ali istinito, dobar dio tzv. oporbe u Srbiji ima ista stajališta o Hrvatskoj ili Vukovaru kao i najgori srbijanski ekstremisti. To znači da u naših susjeda nema ni alternative, ni očekivane katarze.