Piše: Nikola KUČAR

Psihološki triler Edgara Wrighta o mladoj djevojci opsjednutoj modom, koja se misteriozno može vratiti u šezdesete godine prošlog stoljeća, gdje susreće svog idola, pjevačicu u usponu. No London 1960. godine nije onakav kakvim se čini...

Može li britanskije? Nekoliko puta zapitali smo se dok smo pratili novu umotvorinu britanskog redatelja, autora zabavnih naslova kao što su "Noć glupih mrtvaca", "Scott Pilgrim protiv svijeta", "Eksplozivni murjaci", "Kraj svijeta" ili Vozač", gledajući Anyu Taylor‑Joy i Thomasin McKenzie kako jure ulicama Londona 60-ih, vozeći se u bubama po Piccadilly Circusu, na setu napravljenom još za filmove o Austinu Powersa, dok plešu i pjevaju "Downtown" Petule Clarka, s kojom sam se jutrima budio u glavi i još je samo nedostajalo da se pojave Fab Four u svojim Union Jack kaputićima da paket bude kompletan. Pridodate li tomu očigledne naklone - Lewisu Carrollu (odnosno pustolovinama koje je napisao o Alisi), Alfredu Hitchcocku (zar je potrebno trošiti riječi zašto), Rayu Daviesu i Kinksima ili pak Jamesu Bondu - plus mnoštvo easter eggsa koji vire iz svake scene, uvjeravajući nas tko zna koji put kako je Wright jedan od onih redatelja koji štreberski zna sve tajne zanata, "Posljednja noć u Sohou" na papiru zvuči gotovo pa nepogrešivo, no nešto se dogodi u drugom dijelu, zbog čega cijeli film postane naporni psihotriler koji se ne može uhvatiti za glavu ni rep unatoč svom vizualnom spektaklu koji se odvija pred našim očima. Razlog tome je što je stil pobijedio sadržaj. I prije se Edgar znao, na trenutke, izgubiti u svojim ludorijama - maštarijama, no filmovi su mu uvijek znali pronaći "pravi" put natrag, čak i onda kada su izvanzemaljci htjeli otkazati posljednju rundu pića Simona i Nicka u "Kraju svijeta", no ne i ovaj put. Naravno, mnoštvo je (ne)skrivenih poruka koje bi trebali iščitati gledajući Thomasin/Anyu kako kroče nemilosrdnim svijetom londonskog Sohoa 60-ih, no rezultat je ipak razočaravajući.