Piše: Danijel MIKLIĆ

Za razliku od mnogih velikih bendova čiji je talent bljesnuo i nestao u momentu, Yo La Tengo još od sredine 80-ih godina drže idealan balans kvalitete i kvantitete koji im je osigurao značajno mjesto u glazbenoj povijesti. U gitarskoj glazbi teško ćete pronaći grupu koji zvuči toliko prirodno i kada svira jazz, bossa novu, elektroniku, pop, soul i punk. Oni uspijevaju u gotovo nemogućem: držeći se čvrsto svojega glazbenoga karaktera, neumorno istražuju glazbenu povijest i stvaraju različitu glazbu tako da uvijek zvuče moderno, ukorak s vremenom. Kao miljenici kritike, nikada nisu bili dovoljno mainstream da izgube kultni status, braneći tako esenciju nezavisne scene. Ono što ih čini tako posebnim suptilnost je njihova izričaja. Ni pretjerano radikalni, ni previše pop da bi ih se lako svrstalo u bilo kakve kategorije, pravi su primjer savršenog eklekticizma i balansa u alternativnoj glazbi.

Yo La Tengo osnovali su gitarist Ira Kaplan i njegova supruga, bubnjarica Georgia Hubley 1984. u Hobokenu, New Jersey, a od 1992. nastupaju u svojoj “klasičnoj” postavi nakon što im se pridružio basist James McNew. S mekim zvukom alternativnog folka koji se susreće s indie-popom, debitantski album “Ride the Tiger” (1986.) postavio je temelje njihova prepoznatljivog zvuka, a već s drugom pločom “New Wave Hot Dogs” (1987.) grupa je postigla i autorsku zrelost. Uslijedio je “President Yo La Tengo” (1989.), na kojemu su krenuli u pravcu noisea, a zatim i njihovo prvo “veliko” ostvarenje “Fakebook” (1990.). Topao i elegantan u svojoj introspektivnosti, “Fakebook” je zbirka pjesama s prekrasnim obradama (John Cale, The Kinks, Cat Stevens...) i nekoliko sjajnih autorskih komada poput “What Comes Next”. Pojačani s McNewom, 1992. snimili su još jedan izvanredan album “May I Sing with Me” koji je, kao sudar psihodelije, folka i punka, obuhvatio svu bit tadašnje alternativne scene te s kojim su krenuli nezaustavljivo naprijed najavljujući svoje zlatno razdoblje.

S pločom “Painful” (1993.) Yo La Tengo je svijetu pokazao kako je unutar gitarskog zvuka istovremeno moguće biti ambijentalan kao Brian Eno, senzibilan poput folk autora i bučan kao Sonic Youth. “Painful” je toliko raznovrsno remek-djelo u svojoj slojevitosti da predstavlja pravu malu enciklopediju alternativne glazbe od 60-ih do danas, a njegov logični nastavak “Electr-O-Pura” (1995.) donio je raskošan zvuk nastao na raskrižju noisea i nenametljive elektronike. S još heterogenijim zvukom, inteligentnim melodijama i kompleksnim aranžmanima, daljnji progres benda označio je “I Can Hear the Heart Beating as One” (1997.), jedan od albuma koji su definirali zvuk druge polovine 90-ih, zbog čega su ga kritičari proglasili njihovim najboljim ostvarenjem. Početkom novog milenija Yo La Tengo je predstavio “And Then Nothing Turned Itself Inside-Out”, ploču s nadrealnom elektronskom teksturom i šaputavim pjevanjem, koja je zapravo sinonim za savršeni nokturalni ugođaj.

Nakon solidnog albuma ispolirane produkcije s elektronskim eksperimentalnim zvukom retrofuturizma “Summer Sun” (2003.), uslijedio je “I Am Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass” (2006.), više nego uspješan povratak gitarama i ranoj fuziji žanrova, a slično su nastupili i na ironično naslovljenom “Popular Songs” (2009.). Hvaljena su i recentnija studijska izdanja - “Fade” (2013.), “Stuff Like That There” (2015.), “There’s a Riot Going On” (2018.) i prošlogodišnji “We Have Amnesia Sometimes”, kojima Yo La Tengo i dalje demonstriraju što je bit kultnog benda. Neambiciozni da se uhvate u koštac s glazbenom industrijom, vjerni svojoj malobrojnoj, ali fanatičnoj publici, shvatili su da je beskompromisnost jedini put da se izbjegne ponižavajuća tržišna valorizacija popa. Nikada nisu bili sastav koji želi promijeniti svijet (ili bar glazbu u njemu), već se gotovo četiri desetljeća strpljivo predaju stvaranju superiorne diskografije bez uspona i padova, sa stalnom tendencijom horizontalnog kreativnog širenja koje će nadživjeti sve trendove u popularnoj kulturi.