OSmijehom nas je dočekala na vratima svoje kuće, rano izjutra, kao da je spavala cijelu noć, a zapravo je tek došla iz noćne smjene. Martini Ivanišić, 33-godišnjoj prvostupnici sestrinstva na Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Kliničkog bolničkog centra Osijek, neprospavana noć nije ništa neuobičajeno i odmah nam je rekla kako ni nakon našega odlaska ne namjerava spavati. Valja skuhati ručak, otići po petogodišnjega Tina u vrtić, prošetati maltezera Zigija i dočekati dvije godine mlađeg supruga Mateja pa poslijepodne provesti kvalitetno, s obitelji.



- Pet godina radim u Zavodu za intenzivnu medicinu, i to nakon što sam desetak godina radila na Klinici za neurologiju. Supruga sam, nećete vjerovati, upoznala u bolnici, gdje i danas radi, na mjestu glavnoga tehničara na Klinici za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata. Bili smo na pripravničkom stažu, ali ljubav je procvjetala godinu i pol nakon toga. S jedne strane, prekrasan je dar kad su supružnici iste struke, no katkad je i otežavajuće, iako oboje, čim se vidimo, znamo kakav nam je bio dan. Nerijetko nam se kod kuće nametne tema vezana uz posao i teško ju je izbjeći s obzirom na to da su nam stavovi i interesi zajednički, no treba u svemu naći ravnotežu. Zato mi nastojimo da posao ostane na poslu - počinje priču Martina, inače rođena u Bosni i Hercegovini, odakle se s obitelji kao izbjeglica doselila u Čepin, gdje je živjela dok nije upoznala supruga Mateja. Potom se sele u Bočkince, pokraj Donjeg Miholjca, k suprugovim roditeljima, a od 2017. su u Osijeku, gdje su, kaže, stvorili svoj malen, ali sretan dom. U međuvremenu još se jedan član obitelji zaljubio u medicinu, Martinin brat, 25-godišnji Matej, koji radi kao medicinski tehničar na Klinici za infektologiju KBC-a Osijek.

Unatoč činjenici da gotovo od pojave koronavirusa Martina ne napušta radno mjesto u Respiracijskom centru, ističe kako ne smatra da je suprugov posao na "Otorini" lakši od njezinoga. Štoviše, kaže da su u pandemiji i svi odjeli izvan Respiracijskoga centra izloženi i imaju svoje otegotne faktore, jer ne znaju dolazi li im pacijent s COVID-19 ili ne. Ona pak zajedno s ostalim kolegama i liječničkim timom dobro zna da radi isključivo s COVID pozitivnim bolesnicima, no činjenica da svakodnevno ondje radi, kaže, ne pada joj teško. Štoviše, ondje je, kaže, svijet drukčiji i izravno vidi pomak zdravstvenoga stanja pacijenta, vidi učinke svoga rada. Respiracijski centar za nju je radilište s kojeg je kući moguće otići s puno pozitivnog feedbacka. Naravno, najteže je sučeljavanje s brojnim smrtnim slučajevima. Martina se prisjetila početka rada u Respiracijskome centru, kamo je došla drugi tjedan nakon njegova otvaranja. Naš razgovor tek nakratko prekida poziv njezina šefa, s kojim se unaprijed dogovara za radne smjene tijekom blagdana. Čujemo, ni jednu ne odbija.

- Svi smo tada bili u velikome šoku i u "niskom startu". Na početku je pandemije skrb bila drukčije organizirana, djelatnici su bili izolirani od svojih obitelji na tjedan dana kako bismo ih zaštitili od prijenosa virusa. Svi smo bili u susretu s nepoznatim, no, iskreno, više sam se u tom trenutku brinula za pacijente nego za sebe samu. Zato sam se dobrovoljno i javila za izolaciju u Respiracijskome centru, gdje smo svi proveli tjedan dana, a potom nas je čekalo još desetak dana izolacije. Učinila sam to iako sam tada bila odvojena od svojih, ali pacijenti su mi bili prioritetni - prisjetila se Martina, dodavši kako je prošle zime bilo zahtjevno s velikim brojem hospitaliziranih teških bolesnika. Kaže da su tada liječnici u Respiracijskome centru davali svoj maksimum, a istovremeno su svi bili pozitivnog razmišljanja i puni elana. Pa iako je današnja situacija s brojem hospitaliziranih i umrlih također jako loša, Martina kaže da su sad već formirane ekipe, protokoli su oblikovani i svatko zna svoj posao. U radu s pacijentima, odnosno na radnome mjestu svi su, ističe, profesionalni, ali s mnogo empatije i razumijevanja, bilo da su pacijenti budni, dišu pomoću kisika, bilo da su na respiratoru. Dakako, teško je ostati nepoljuljan kad su smrti svakodnevica, za to je, odlučna je Martina, potrebna velika psihička stabilnost i potpora u obitelji.

- Nije lako spremiti pokojnika, ni doživjeti neuspješnu reanimaciju. S time se nosimo jer je to naš posao. No, kad napustimo službene prostorije, pokušavamo popraviti svoje raspoloženje uz kavu, šalu i razgovor, jer drukčije ne bismo mogli izdržati. I to je navika, baš kao i ona u mojoj obitelji. Naime, kad suprug i ja dođemo s posla, zajedno sa sinom imamo rutinu - plešemo i slušamo glazbu. Više ne pitamo jedno drugo kako je bilo na poslu, nego se izgrlimo, izljubimo i svi zajedno plešemo, što je dovelo do toga da je Tin jako zavolio ples i sad pleše u Plesnom studiju Shine. Taj je ples naših pola sata do sat vremena kad izbijemo crne misli iz glave i onda idemo dalje kroz dan - naglašava Martina, koja, unatoč teškome poslu, nikada neće leći u poslijepodnevnim satima. Život je, naglašava, predragocjen da bi se prespavao, pa stoga svaki slobodan trenutak obitelj Ivanišić nastoji ispuniti nekim izletom, a jako vole i putovanja. Martina će katkad otići i u šoping s prijateljicama, pozvati prijatelje na večeru ili otići u teretanu. U kuhinji je uglavnom ona chef, no ističe da i suprug rado preuzme kuhaču.



- Nas se dvoje trudimo da Tin ne osjeti taj pritisak našega posla, jer on voli uživati s nama. Neumorno prati turnuse kako bi znao tko će ga uspavati tu večer, no ne osjeti da me nema, jer mu oboje pružamo bezuvjetnu ljubav. Vjerujem da će ovo ludilo jednom proći, bar na proljeće, kad će, vjerujem, biti puno bolje razdoblje nego sad. Za to je potrebna još veća procijepljenost. I djecu cijepimo prema kalendaru cijepljenja već godinama, a ako nećemo vjerovati medicini i znanosti, onda ništa nema smisla - ističe Martina, koja je preboljela COVID-19 prije pojave cjepiva, a poslije se i cijepila, kao i njezin suprug.

- Iako moji simptomi nisu bili teški, znam kakva je to bolest gledajući svakodnevno spašavanje, odnosno pokušaje spašavanja života. Znaju to i pacijenti koji iziđu iz Respiracijskog centra i dobiju priliku za novi život. Mogu vam reći da doslovno cvjetaju - kaže Martina. Dodaje kako su pacijenti itekako svjesni što ih čeka s odlaskom na respirator, ne znajući hoće li se izvući. Kaže kako bi se ljudi iznenadili kad bi čuli sve što ti bolesnici imaju reći. Uglavnom kažu puno toga što nose na duši i imaju potrebu podijeliti svoje misli s nekim, a ondje su za njih, uz Martinu, i svi njezini predani radni kolege.

Martina svoj posao ne bi mijenjala ni za jedan drugi. Prisjetila se kad je COVID pozitivnom pacijentu bez razmišljanja dala svoj mobitel da nazove svoju obitelj. Nedugo potom dobila je poruku od njegove supruge da im taj poziv život znači. To su, ističe, zdravima normalne stvari, no bolesnima je takav poziv sve. Nakon oporavka, kaže, pacijenti ih nagrade osmijehom, što se, zaključuje Martina, ne može ničim platiti.