OStao je u Osijeku. Iako je planirao daleko, na sjever Europe, u Finsku, gdje mu živi sestra, sudbina ga je dovela u Slavoniju, u grad dvadeset puta manji od njegova rodnog Erbila. Danas tvrdi, imao je sreće. Jakov, tako sam prevela njegovo ime na hrvatski nakon što me naučio moju prvu kurdsku riječ. Twana, naime, znači jak. Nije bio takav danas 21-godišnji Twana Rasul kada je 2016. kao dječak došao u Osijek, prošavši prethodno mučnu migrantsku rutu Irak - Turska - Grčka - Sjeverna Makedonija - Srbija - Hrvatska. Krenuo je prema Sloveniji, u pratnji starijeg brata, no s granice su vraćeni u kamp u Slavonski Brod. Nakon 40 dana brat je odlučio vratiti se u Irak, ali Twana to nije želio. Sanjao je život drukčiji od onoga koji mu je bio "zapisan" mjestom rođenja i podrijetlom. Svoj je san dosanjao u Osijeku.



Dok prolazimo kroz kavanu Waldinger, gdje smo se dogovorili za razgovor, Twana se pozdravlja s gotovo svim gostima, koji ga oslovljavaju nadimkom - Brko. "To su nogometaši NK Osijek", kaže mi taj nesuđeni nogometaš koji, prema vlastitu priznanju, nije bio dovoljno dobar da bi živio od lopte, ali prati utakmice i svaku subotu igra nogoš rekreativno, s ekipom. Govori mi to na izvrsnom hrvatskom, tek ga prozodija tu i tamo otkriva kao neizvornog govornika. Priča kao pravi lega, maniri su mu džentlmenski, ophođenje nehinjeno, srdačno.

- Kad su me kao maloljetnog migranta bez pratnje iz Slavonskog Broda dovezli u Osijek, u Dom za odgoj djece i mladeži na Vinkovačkoj, nisam znao nijedan jezik osim kurdskog, čak ni engleski, a kamoli hrvatski. U Domu je bilo štićenika i iz drugih zemalja, pa sam s vremenom naučio ponešto i arapskog, perzijskog te engleskog i hrvatskog. Siguran sam da ne možete niti zamisliti koliko je to tužno i frustrirajuće kada ne razumijete ništa od onog što vam govore, niti itko razumije ono što pokušavate reći - prisjeća se Twana.

Kao Kurd iz Iraka, musliman, bio je žrtva predrasuda. Sada se, srećom, to događa sve rjeđe. U domu su mu dobacivali da je "terorist". Kada je shvatio da je u domu za delinkventnu mladež, gdje se događaju tučnjave, krađe i svađe, nije mu bilo jasno zašto je on kao pristojan dječak smješten u takvu ustanovu. Kad je zatražio azil, premješten je u Dom "Klasje". Život mu odjednom počinje dobivati boje, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja upisuje se u školu za frizera. Stječe prijatelje i prijateljice, počinje plesati u Klubu Shine, u Osijeku se više ne osjeća kao stranac. Opet si dopušta sanjati o sreći...

- Brat i ja krenuli smo u Europu za boljim životom. Nikad ne bih nikome naudio, odgojen sam da poštujem svako biće. Kao što ljudi odavde odlaze raditi u Njemačku, ili u Irsku, tako je meni, Iračaninu, Europa bila adresa gdje bih se mogao bolje odškolovati i poslije ugodno živjeti od svoga rada - kaže. Umjesto u Finskoj, ostvario je to u Osijeku. I mnogo više. Opet ima obitelj.

- Kad sam saznao da je moja Lorena trudna, bio sam ushićen. Moj sin rodio se mjesec i pol dana prije termina i desetak je dana bio u inkubatoru. Takav golemi strah kakav sam osjećao za njega ne može se usporediti čak ni s onim kada su nas prekrcanim gumenjakom ilegalno prebacivali iz Turske u Grčku. Kad smo birali ime, rekao sam Loreni da ono može biti i iračko i hrvatsko, no na kraju smo odabrali Romeo. Sad nas svi zezaju da Romeo mora brzo dobiti sestricu Juliju - priča Twana i pokazuje u mobitelu fotografije svog sinčića kojemu je osam mjeseci. Lorenu, djevojku iz Antina, kod Vinkovaca, upoznao je preko prijateljice. Otišli su zajedno u kino i od tada su u svom filmu.



- Živimo u unajmljenom stanu, Lorena je na porodiljnom, ja radim i lijepo zarađujem. Znate, jako znam štedjeti. Dugo sam bio bez novca, zato danas uvijek stavljam ponešto sa strane. Morao sam rano odrasti, meni je imati nešto ušteđeno uvijek bilo važnije od izlazaka i provoda. Drago mi je što me je Lorenina obitelj prihvatila, a najviše na svijetu želim da moji u Iraku upoznaju nju i našeg sina. Dok ne dobijem državljanstvo ne usudim se otputovati, iako mi jako nedostaje moja mama. Nije mlada i pritisnule su je bolesti, a šest je godina prošlo od našeg posljednjeg zagrljaja. Dobro je što postoje videopozivi, tako je bar na taj način uključena u moj život. I jako je ponosna na mene! Trinaesto sam od petnaestero djece mog oca, koji je umro 2012. od raka. Bio je brižan i marljiv čovjek, kakva je i moja mama, koja još, iako joj je 70, radi kao čistačica. Ondje su plaće niske i neredovite, mama je, recimo, lani primila samo jednu. Osim sestre koja je u Finskoj, sva su ostala braća i sestre u Iraku, gdje imam više od pedeset nećaka - otkriva Twana. Zbog obitelji sinu priča priče na kurdskom, i njegova ga Lorena pokušava naučiti. Drago mu je što dobro govori hrvatski, smatra da je obveza naučiti jezik sredine koja te je prigrlila.

- Osjećam se Osječaninom, doista cijenim život ovdje i sve što sam u ovom gradu postigao. Koliko god se Hrvatska razlikovala od Iraka, ili Osijek od Erbila, ljudi se uvijek mogu razumjeti ako ima volje za to i međusobnog poštovanja. Razlike su poželjne, jer tako je svima zanimljivije. Ponekad je to i duhovito. Recimo, kad sam prvi put vidio sarme u Hrvatskoj, nisam mogao vjerovati koliko su velike, naše su kao prst i umotane su u vinovu lozu - kaže mi kroz smijeh Twana, pa mi objašnjava kako mogu na kurdski način skuhati rižu i dijeli sa mnom recept za varivo od graha kakvo kuha njegova mama. "Obožavam mađarice, to mi je najdraži ovdašnji kolač. Lorenina baka svake subote peče kolače, morat ću malo više pripaziti ako mislim trčati za Romeom", šali se na svoj račun ovaj nepokolebljivi mladi čovjek.