Slogan Europske unije “Ujedinjeni u različitosti” mogao bi se za potrebe agrarnog sektora prilagoditi i kao “Jedna veličina ne pristaje svima”. Europa je velika, a naša poljoprivredna gospodarstva su raznolika. Upravo ta spoznaja o različitosti proteklih mjeseci bila je okosnica rasprava zastupnika Europskog parlamenta o reformi Zajedničke poljoprivredne politike, koju prilagođavamo borbi protiv klimatskih promjena.

Stvarna slika poljoprivrednog sektora Europe ne zasniva se na velikim industrijskim postrojenjima, kako to predočavaju pojedini poznati aktivisti. Mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva bolji su prikaz realnosti, s obzirom na to da je prosječna površina čak deset milijuna europskih farmi manja od 17 hektara. Samo tri posto farmi posjeduje obradivu površinu veću od 100 hektara, o kojima se, najčešće, brinu pojedinačne obitelji. Osim toga, proizvodnja hrane u Europskoj uniji već se mijenja i postaje održivijom.

Činjenica je da poljoprivreda može biti održiva samo ako i poljoprivrednici imaju osiguranu održivu budućnost. Naša namjera u reformi Zajedničke poljoprivredne politike jest pomoći onima koji poduzimaju daljnje korake prema načinima proizvodnje prihvatljivijima za okoliš, ali i za poljoprivrednike i potrošače. Klub zastupnika Europske pučke stranke predan je toj transformaciji i njezinu ostvarenju.

Na putu do tog cilja naišli smo na razne zapreke, jer su izvorni prijedlozi Europske komisije bili opsjednuti postavljanjem novih fiksnih regulatornih ciljeva a da poljoprivrednicima nisu dali alate kojima ih postići niti su potrošačima objasnili posljedice. Potpredsjednik Europske komisije odgovoran za Europski zeleni plan, Frans Timmermans, mjesecima je skrivao pravi učinak predloženih mjera. Takvi stavovi nikako nisu pridonijeli zadobivanju povjerenja poljoprivrednika, koji bi trebali pridonijeti globalnim nastojanjima da se smanji njihov utjecaj na klimatske promjene.

Četiri različita istraživanja pokazala su da, kao posljedica tih prijedloga, poljoprivredna proizvodnja pada, cijene rastu, a dio našeg ugljičnog otiska odlazi izvan Europske unije, jer se od izvoza okrećemo uvozu. Manja proizvodnja i porast cijena ne bi bili loši sami po sebi kada bi taj novac završio na računima poljoprivrednika umjesto u džepovima onih koji su dio lanca distribucije prehrambenih proizvoda.

U prijedlozima se izbjeglo kazati da će zaokret k uvozu hrane imati utjecaj na europsku sigurnost. Europska prehrambena industrija, čija je glavna odgovornost osigurati cijene proizvoda za sva kućanstva u skladu s njihovim prihodima, za one koji imaju niske prihode i za one koji su spremni platiti više za ono što jedu, odlučila bi se uvesti hranu da bi cijene ostale niske, bez uzimanja u obzir uvjeta njezine proizvodnje. U Europi je upotreba pesticida i gnojiva visoko regulirana i pod stalnim nadzorom. S druge strane, prema podatcima Europske agencije za sigurnost hrane, u uvoznoj hrani ima trostruko više pesticida i gnojiva.

Sve te neželjene posljedice prijedloga usmjerile su naš rad u Europskom parlamentu na pronalaženje sporazuma koji će uskladiti želje poljoprivrednika, želje potrošača i potrebu doprinosa utrci protiv klimatskih promjena. Kad se povuče crta, potrošači sami biraju što će stići na njihovu trpezu. Klub zastupnika EPP-a stava je da Bruxelles ne bi trebao odlučivati hoće li građani jesti meso, povrće ili organske proizvode.

Taj duh vodio je naš rad na reformi Zajedničke poljoprivredne politike i vodit će nas u budućim promjenama. Naš je zadatak uvijek slušati poljoprivrednike, pronalaziti alternative, mjeriti učinke i prepustiti odluku potrošačima.