SLATINA - Nagrada "Ivan Filipović" najviše je priznanje djelatnicima u odgoju i obrazovanju, a nosi ime osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i Saveza hrvatskih učiteljskih društava Ivana Filipovića.

Dodijeljeno je 15 godišnjih Nagrada "Ivan Filipović" u području predškolskog odgoja i obrazovanja, osnovnog, srednjeg i visokog školstva te u području znanstvenog i stručnog rada. Jedini je dobitnik "srednjoškolske" godišnje Nagrade "Ivan Filipović" iz kontinentalne Hrvatske istočno od Zagreba Alen Đurasek (50) iz Slatine, nastavnik mentor u Srednjoj školi Marka Marulića.

Odbor za dodjelu nagrade u obrazloženju svoje odluke naveo je niz aktivnosti kojima se bavi taj profesor stručnih predmeta poljoprivredne struke, a uz ostalo navodi da u učenika svojim iskustvom i znanjem razvija interes i vještine potrebne za cjeloživotno učenje, aktivno prati novosti i razvoj svoje struke te uspješno surađuje s kolegama iz drugih škola, visokih učilišta i ustanova za obrazovanje odraslih. Đurasek je autor digitalnih obrazovnih sadržaja objavljenih na portalu ASOO-a namijenjenih učenicima srednjih škola u uvjetima online nastave.

– Mislim da je to velika čast i veliko priznanje za moj skromni doprinos u polju obrazovanja i odgoja djece, ponekad i roditelja, ali ni ja ni moji kolege ne radimo svoj posao radi nagrada. A kad se one dogode, osjećaj je odličan jer netko je prepoznao da si radio nešto dobro. Meni posao nije samo posao, a škola nije samo radno mjesto, nego drugi dom. Kada mladi profesori budu shvaćali posao kao nešto pozitivno, kao sreću što uopće rade i imaju osobni dohodak - koji, iskreno, i nije tako malen - rezultati će doći, ako ne u obliku nagrade Ministarstva, ono bar kao unutarnje zadovoljstvo. A ono je svima nama najveća nagrada, kao kad vas sretnu odrasle osobe i u vama prepoznaju svoga profesora, sretne što vas vide. To nema cijenu. Mi sudjelujemo u izgradnji mladih osoba i one nas nose u sebi cijeli život - kaže Đurasek.

Govoreći o uvjetima rada u našim školama, Đurasek ističe nepotrebnu zatrpanost papirima i raznim suglasnostima.

– Dijete mora imati suglasnost za fotografiranje i bez nje ne smije biti na fotografiji svoga razreda. Liječnik napiše poštedu, a onda nastavničko vijeće daje suglasnost da se učenik oslobodi tjelesne i zdravstvene kulture. Sadili smo ukrasno grmlje i trebali pet odobrenja. Dok predškolci u Danskoj režu povrće u sklopu nekakvog "domaćinstva", ja trebam suglasnost da djecu odvedem u posjet nekoj farmi. Eto, tako je kod nas. Kad je riječ o poslu u koronauvjetima, složili smo se da je bolje uživo, ali sve odradimo i online. Kao čovjek i kao nastavnik tužan sam jer je već drugoj generaciji ukraden dio djetinjstva, dio odrastanja. Pa oni nemaju maturalne ekskurzije, maturalne zabave, nema ispraćaja maturanata, zajedničkog slikanja, opraštanja i suza. Osim tuge tu je i strah do kada će sve to trajati.

Unatoč svemu Alen i dalje pjeva kada dolazi u školu, voli svoj posao, voli raspravljati s učenicima i voli kad nešto naprave pa su ponosni na sebe, posebno jer su mislili da neće moći.

– Kad jednom ludilo s koronom prođe, volio bih da organiziramo maturalnu zabavu za sve učenike, koji mogu doći, kojima sam bio razrednik. E, to bi bilo nešto...