Nedostatak povjerenja u institucije u Hrvatskoj je problem koji se pojavljuje u praktički svim istraživanjima koja se bave takvom tematikom. Građani Hrvatske su inače u europskom kontekstu redovito pri samome dnu kad govorimo o povjerenju, čak i onom ljudi međusobno, što govori da smo društvo u kojemu čak ni na elementarnoj međuljudskoj razini ne stojimo dobro. S druge strane, i vjera u institucije pretežno je iznimno niska, što nam konzistentno pokazuju istraživanja Eurobarometra, smještajući Hrvatsku među najlošije plasirane države Europske unije.

Naravno, razloge za to primarno možemo tražiti u iskustvu življenja u Hrvatskoj. U ekonomskom smislu Hrvatska ima jednu od najsporije rastućih ekonomija Unije i pretekle su je države u odnosu prema kojima je u prošlosti stajala znatno bolje, imamo veliku emigraciju s regijama u kojima je depopulacija dosegnula dramatične razmjere, pravosuđe je politički ovisno i neefikasno, a afere, uključujući i one političke, dio su praktički svakodnevnog folklora. To je slika posve drukčija od one kakvu nalazimo u, recimo, skandinavskim zemljama, u kojima je povjerenje u državne institucije, ali i druge ljude, vlastite sugrađane, iznimno visoko. Te su stvari i povezane, jer tamo gdje sustav ne funkcionira ili se percipira kao da ne funkcionira, ljudi su okrenuti sami sebi i vlastitome snalaženju, a to dodatno erodira povjerenje. Ukratko, razlozi za manjak povjerenja su prije svega sustavni, ali su ušli i u našu životnu svakodnevicu.



Povezana s prethodnom konstatacijom je i problematika cijepljenja i mjera protiv širenja pandemije jer Vlada i Stožer koji ne uživaju povjerenje građana teško mogu biti viđeni kao vrh efikasnog sustava. Prije svega, treba imati na umu da je COVID i političko pitanje koje neki opozicijski akteri itekako koriste, što se moglo vidjeti i na prosvjedu prošlog vikenda. K tome, neefikasnost mjera kojoj svjedočimo (ne zaboravimo da je Hrvatska jedna od zemalja s najvišom smrtnošću i najnižom procijepljenošću u Europskoj uniji) može se izravno dovesti u vezu s manjkom povjerenja. COVID mjere i Stožer koji ih koordinira percipiraju se dobrim dijelom kao političko tijelo i političko djelovanje, a onda se na taj način i procjenjuju. To je zaista društveno pitanje par excellence i čini se da u Stožeru to slabo razumiju. Premda se pitanje epidemije tretira kao isključivo medicinsko pitanje (nedavno je ministar Beroš imao cijeli "ispad" protiv pojedinih društvenih znanosti), ono je jednako tako i pitanje komunikacije mjera prema građanima, ali i razumijevanja ekonomskih, psiholoških i drugih aspekata bez kojih je cijeli pokušaj da se epidemija kontrolira procijepljenošću i ograničenjima vezanim uz posjedovanje potvrda znatno slabije uspješan. Naime, sve što se događa u Hrvatskoj pokazuje da se ipak radi o državi s određenim stupnjem ne samo demokracije kao poretka nego i načina na koji građani vide svoje (su)djelovanje vezano uz COVID mjere. Očekivanje da će društvo pristati uz mjere samo zato što ih je Stožer donio je apsurdno. Ipak, osobno ne smatram da je prosvjed protiv COVID mjera najjači politički iskaz koji smo mogli vidjeti, tu se ipak primarno radilo o radikalizaciji protesta. Posve sigurno da nisu svi oni skloni onome što se naziva antivakserstvom nego ih politika jednostavno nije uspjela uvjeriti da je cijepljenje korisno. Utoliko treba razlikovati zaista agresivnu manjinu koja je postavila protivljenje cijepljenju kao svoju političku agendu i one koji nisu cijepljeni zbog kojekakvih drugih razloga.



Ovdje se treba vratiti na ono što sam već rekao - neke političke opcije procijenile su da je nezadovoljstvo građana, a njega sigurno ima nakon dvije godine zatvaranja ekonomije, početnog pada BDP-a i gubitka radnih mjesta, politički resurs na koji mogu računati, pa se u skladu s time i postavljaju. U tom svjetlu vidim i akciju Mosta, koji se kladi na to da je protivljenje mjerama dovoljno široko da mogu prikupiti potpise za referendum. Na to gledam više kao na nastojanje institucionalnog pritiska nego realnu mogućnost, posebno stoga što sve mora proći i ocjenu ustavnosti. S druge strane, Most otvara i pitanje institucionalnosti u Hrvatskoj, napadajući Stožer iz perspektive manjka legitimnosti, što je zapravo puno ozbiljniji prigovor i tu se trebamo vratiti na pitanje povjerenja u institucije i koliko jedan takav stožer može biti percipiran kao legitiman.

Konačno, najveći je problem to što se dugogodišnja erozija hrvatskih institucija, koja se događala i na najvišim razinama (pa tako imamo i bivšeg premijera u zatvoru), pokazala kao realan društveni problem. Vlada i Stožer koji se doživljava kao dio političkog sustava sa sobom nose sav prtljag koji im pripisuju građani - nisko povjerenje i posljedično nisku efikasnost. U situaciji kad je ključno da se što više ljudi procijepi i da se poštuju protuepidemijske mjere, to je zoran primjer kako slabe institucije izazivaju izravnu i jasnu štetu za društvo koja se mjeri u ljudskim životima.