Rezultati istraživanja provedenih u sklopu međunarodnog projekta Europsko istraživanje vrijednosti (European Values Study - EVS) jasno pokazuju trend opadanja institucionalnog povjerenja u zadnjih 20-ak godina i sukladno tome izrazito nisko povjerenje građana Hrvatske u ključne institucije demokratskog sustava - navodi redoviti prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

- Tako je 2017. godine samo 7 % građana Hrvatske iskazalo povjerenje Saboru (1999. godine takvih je bilo 22 %), oko 14 % iskazalo je povjerenje u pravosuđe (1999. godine bilo ih je 35 %), a te 2017. godine oko 10 % građana Hrvatske ima povjerenje u Vladu RH i oko 4 % ima povjerenje u političke stranke. Za kratku usporedbu, u Norveškoj iste godine 70 % građana ima povjerenje u parlament (dakle deset puta više nego u Hrvatskoj), 86 % ima povjerenje u pravosuđe (oko šest puta više), 60 % ih ima povjerenje u Vladu (šest puta više nego u Hrvatskoj), i 36 % ima povjerenje u tamošnje političke stranke (devet puta više nego u Hrvatskoj). Ova jednostavna usporedba pokazuje svu razliku života u Hrvatskoj i u Norveškoj. Naime, rezultati empirijskih istraživanja ne pokazuju samo kako se ljudi ponašaju i djeluju u određenom kontekstu sadašnjosti, već i kako će se ponašati i djelovati u bližoj budućnosti. Ključni razlog izrazitog nepovjerenja građana Hrvatske u većinu institucija jest (ne)djelovanje tih institucija, odnosno ljudi koji predstavljaju te institucije. Nesposobnost i nezainteresiranost za opće dobro većine onih koji predstavljaju državne i javne institucije posljedica je dominacije političke podobnosti, korupcije i nepotizma koji se temelje na shvaćanju društva i države kao plijena. U takvom sustavu institucije nisu na usluzi većini građana (osim ako građani nisu spremni dati dodatnu naknadu za neku uslugu), nego se očekuje i zahtijeva da građani budu na usluzi institucijama. Zato građani gube povjerenje u institucije, jer većina građana ne može i/ili ne želi stalno i gotovo svakodnevno davati dodatne naknade za usluge koje bi prema pravu građanstva i državljanstva Hrvatske u za to određenoj mjeri trebali moći ostvariti.

Zašto se u Hrvatskoj, osim općenitog nepovjerenja u javne institucije, premalo vjeruju u znanost i znanje?

- U Hrvatskoj se dugo, posebice zadnjih 80-ak godina, na različite načine razvija jedna izrazito antiintelektualna društvena klima koja bi uskoro mogla dosegnuti svoj vrhunac i koja generira nepovjerenje u znanje i znanost. U socijalizmu se, bar formalno, isticala vrijednost materijalnog rada (uglavnom industrijskih radnika), a na nematerijalni rad se (osim ako nije bio u službi partijskih interesa) gledalo s cinizmom i prijezirom. Danas se u kapitalizmu, koji se temelji na potrošnji, na gotovo svaki oblik rada gleda s prijezirom. Razvoj znanja i znanosti u socijalizmu je bio uglavnom pod kontrolom partijskih interesa, a danas je uglavnom pod pritiskom profita. Osim toga, kada je vrijeme novac, osnovna vrijednost je brzina, a znanost ne trpi brzinu. U Hrvatskoj se danas na znanost uglavnom gleda kroz odnose financijske koristi i štete, tako da se sva ona znanstvena područja i polja koja ne vode izravnoj financijskoj dobiti promatraju kao nepotrebna. Dugoročno, to je pogubno za većinu znanstvenih područja koja se sad silom prilika trude prikazati kao izrazito profitabilna. U socijalizmu je bar bio naglasak na širem obrazovanju, povijesnom pristupu znanju i razvijanju opće kulture, a u zadnjih 20-ak godina od toga se odustalo, jer takvo obrazovanje dugo traje i nije profitabilno. To je potpuno pogrešan pristup koji je doveo do formalnog povećanja udjela visokoobrazovanih građana i sadržajnog smanjivanja znanja, odnosno stručnih i sposobnih visokoobrazovanih građana. Upitnost sadržaja iza formalnih diploma, ali i promicanje partikularnih (političkih, kulturnih i ekonomskih) interesa umjesto interesa cjelokupne zajednice od strane pojedinih znanstvenika, također su razlozi nepovjerenja u znanost. Da se na znanje i znanost u Hrvatskoj gleda uglavnom površno kroz odnose financijske koristi i štete te kroz odnose moći različitih interesnih skupina, može se vidjeti i prema sastavu Znanstvenog savjeta RH, a koji čine uglavnom liječnici bliski vladajućoj političkoj stranci. No kriza izazvana pandemijom bolesti COVID-19 nije samo i isključivo zdravstvena kriza, nego je i šire društvena kriza, a krizno upravljanje ne mogu voditi samo i isključivo liječnici i to samo i isključivo oni koji su bliski vlasti. Dakle, u Znanstveni savjet Vlade RH od početka je trebalo, osim liječnika, uključiti i druge znanstvenike iz različitih znanstvenih područja, od matematičara, informatičara i ekonomista, pa do sociologa, psihologa, pravnika i stručnjaka za krizno upravljanje. Čini se da je do te spoznaje konačno došao i ministar Beroš, koji u svom obraćanju medijima od utorka, 23. studenoga 2021., vapi za "veleučenim pravnicima, sociolozima i bioetičarima" da mu kažu kakve bi epidemiološke mjere trebale biti.

Prosvjeduje se na samo u Hrvatskoj nego još i više u drugim EU zemljama, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj... Može li se govoriti da je na djelu "teror manjine nad većinom"...?

- To je posljedica snažne liberalizacije društva koju nije pratila i demokratizacija društva bar sličnog intenziteta. Konkretno, društvene promjene u većini suvremenih zapadnih društava usmjerene su na liberalizaciju osobnog života i na prava pojedinca da bude što god i tko god želi biti, a istovremeno društveni poredak predstavlja se kao optimalan i nepromjenjiv. Dakle, promiče se liberalizacija osobnog života i konformizam društvenog života. Ako tome dodamo i globalni razvoj kulture političke (i svake druge) korektnosti onda je otvoren put prema "teroru manjine nad većinom". Nije to karakteristika samo Hrvatske, no u Hrvatskoj je to izrazito vidljivo u gotovo svim područjima društvenog života. Konkretno, većina ne mora nužno uzimati u obzir zahtjeve manjine, posebice ako su oni neodgovorni i štetni za cjelokupnu zajednicu, kako s pravnog, tako i s moralnog stajališta. A ovdje je riječ i o pravu i o moralu, ali i o zdravlju, pa ako hoćete i o opstanku.

Koliko u ovoj koronakrizi stradavaju i neke demokratske norme, prava građana, sloboda izbora...?

- Činjenica je da gotovo dvije godine živimo u jednom izvanrednom stanju za koje ne znamo kada će završiti i koje doista narušava određene demokratske norme i prava građana. No u određenoj mjeri to je neizbježno, ako želimo da ova kriza završi što prije i sa što manje posljedica. Iako su već sada posljedice strašne, prije svega u prevelikom broju preminulih građana i štetama u različitim sektorima gospodarstva Hrvatske. Ne smijemo zanemariti i rastuće osjećaje nezadovoljstva, straha i anksioznosti. Dugoročno gledano, postoji velika vjerojatnost da će ova kriza utjecati na produbljivanje krize demokracije i jačanje autoritarnih stajališta i autokracije. Naime, rezultati EVS-a od 1999. do 2017. godine, pokazuju značajan porast prihvaćanja moćnog vođe koji se ne osvrće na vladu i izbore u velikom broju europskih zemalja, a posebno u srednjoj i istočnoj Europi. U tom kontekstu važno je misliti i djelovati sada na suzbijanju krize, prije svega cijepljenjem i poštivanjem epidemioloških mjera, no važno je i razmišljati o tome što će biti nakon krize.

Dok se neke zemlje članice EU-a ponovno zatvaraju, Hrvatska pokušava uspješno balansirati između novih mjera i uvjeta za normalni život i rad! Neki to i dalje ne prihvaćaju, pa pokreću referendum protiv COVID potvrda (Most), i druge akcije čime, čini se, još više zbunjuju javnost. Koliko je to manipulacija i politikantstva? Vaš komentar na ovo moje, više opaske, nego pitanje?

- U manipulaciju i politikantstvo oko pitanja rješavanja ove zdravstvene i društvene krize uključene su sve interesne skupine. Svaka pojava u hrvatskom društvu, bilo pozitivna ili negativna, bilo da je riječ o uspješnoj turističkoj sezoni, uspjesima u sportu ili potresima, pandemiji, budi strast borbe za partikularne interese različitih interesnih skupina koje pod svaku cijenu žele "svoj dio kolača", i da taj dio, naravno, bude što veći. To je jedan od ključnih razloga nemogućnosti demokratizacije društva koja bi osnažila društvene kapacitete kriznog upravljanja. (D.J.)