Moramo poći od toga da su ljudi općenito nepovjerljivi, posebno prema strancima i prema još u cijelosti neutvrđenim i nepotvrđenim istinama. Time oni imaju jako malo povjerenja u vlast, posebno u vremenima kakva su naša. Nisu sigurni jesu li odluke koje donose upravo one odluke koje će za njih biti najprihvatljivije. Boje se da pri njihovu donošenju, posebno sada u vremenu pandemije, ne bi pogriješili. Da ne bi učinili neki "krivi korak". A riječ je o egzistencijalnim, životnim pitanjima. I o pogreškama s fatalnim posljedicama. A to se posebno vidjelo ovih dana - kaže prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije iz Zagreba, te dodaje:

- Moramo stoga u situacijama kada nemamo sigurnih, provjerljivih rješenja za naša pitanja i probleme imati razumijevanja i za te ljude i njihove strahove. Ne možemo tek tako prijeći preko njih odmahujući rukom da su nevažna. I da nas ne zanimaju. Naime, zdravlje je ipak najvažnije. A to najbolje znaju oni koji su iskusili bolest ili je svakodnevno proživljavaju, i to na onaj najbolniji način. Međutim, mi živimo u vremenu u kojemu je zbog postojeće zdravstvene situacije, kako u našem društvu tako i u društvima u našem okružju, potrebno svakodnevno donositi brze i što je moguće učinkovitije odluke. Mnogi od nas izvanjski smo sudionici umiranja, nestajanja pred našim očima onih za koje nikada ne bismo mogli reći da bi im se smrt mogla dogoditi, da bi im se smrt mogla "nasmiješiti". A događa se to, i to svakim danom i sve više i sve češće.

Zagovornik sam teze da je unatoč tolikom broju umrlih i zaraženih i dalje potrebno tražiti najbolja rješenja za postojeću krizu, zapravo - za život. A ona se (rješenja) - kolikogod to netko prihvaćao ili ne - nalaze još uvijek u medicinskom, a sve manje ili gotovo nikako u religijskom ili magijskom području. Ta rješenja su u rukama onih koji su na naša groblja, s kojih se još nitko od umrlih nije živ vratio, ispratili bezbroj onih koji su smatrali da njima nitko ništa ne može. Zaboravljajući pri tome da je "sestrica" smrt temeljna sastavnica ljudskih života.

Osim općenitog nepovjerenja u javne institucije, čini se da Hrvati također premalo vjeruju u znanost i znanje, što posebno do izražaja dolazi u ovome pandemijskom vremenu...?

- Jako dobro ste "detektirali" naš problem. Mi smo nacija čiji se sljedbenici vole hvaliti da smo obrazovani, da cijenimo znanost, da rezultate znanstvenih istraživanja potvrđujemo i mnogim znanstvenim postignućima i tako dalje. I da smo u mnogim područjima, što mnogi znanstvenici svojim primjerima i pokazuju, postigli jako visoke rezultate. Problem je, međutim, u tome što je takvih vrhunskih stručnjaka jako malo. Stoga, kada je riječ o pandemiji i o sumnji u njezino postojanje, mi tu ništa ne zaostajemo za drugima u Europi. Još uvijek smo na začelju nacija koje traže rješenja za postojeću krizu. Vidimo da je svagdje, pa i kod nas, najlakše "rukovati" neupućenim, strašljivim i k tomu još nedovoljno obrazovanim ljudima. I to nije samo u ovome vremenu i u našemu podneblju. Problem, međutim, nastaje kad se u rješavanje tih teških - u našemu slučaju zdravstvenih pitanja - upuštaju ljudi koji u stručnome, u zdravstvenom smislu nemaju onih osnovnih predznanja. No oni su u stanju uvjeriti sve oko sebe da znaju sve o svakoj bolesti. Oni su o svemu jako, ako ne i najbolje informirane osobe.

Što se Crkve tiče, koliko je tu povjerenje, napose Hrvata katolika, veće ili manje u odnosu prema drugim institucijama? Je li narušeno tijekom pandemije? Osim povjerenja, tu je i odgovornost...

- Ako su početkom pandemije mnogi, posebno među katoličkim svećenicima, iskazivali sumnju u cjepivo, u njegovu etičnost i učinkovitost, zašto je među tom vjerničkom čeljadi, dakle među katoličkim svećenicima, najviše onih cijepljenih? Gdje se odjednom izgubiše katolička etika i s njom prežici preostale izumiruće sperme? Odnosno, budimo posve izravni: komu u ovoj pandemiji vjeruju hrvatski biskupi i svećenici - struci (liječnicima) ili magijskoj svetoj vodici? Zapravo, koliko puta su se ti naši uglednici cijepili? Neka budu iskreni i neka kažu istinu. Zašto briga za "vlastitu guzicu" odjednom postade područja od najvećeg interesa te za našu naciju najzabrinutije populacije?

A protiv virusa, odnosno bolesti, potrebno je boriti se svim sredstvima, pa i cijepljenjem. Volio bih, stoga, čuti nekoga od onih zdravstveno najugroženijih, nekoga od onih tko je stalno "na terenu", na grobljima, u bolnicama, na ispraćajima pokojnika, tko će nam iskreno reći gdje je uzrok tome i tolikom strahu? Posebno stoga što su mnogi od njih cijepljeni najmanje dva, ako ne već i tri puta, počevši od naših uzoritih (nad)biskupa pa naniže, do onih u najnižoj crkvenoj hijerarhiji. Sad dobro dođe i papa Franjo, kao i njegov sve glasniji zagovor cijepljenja, odnosno spašavanja ljudskih života. Kod tih "crkvenih čistunaca" je, uz maske, sapun najtraženija i najpotrošnija roba. A sve iz straha da se, ne daj, Bože, ne bi tko od njih zarazio tom đavoljom pandemijom.

I dok se većina ljudi ponaša odgovorno prema sebi i drugima, jedan manji dio prosvjeduje protiv cijepljenja, uvođenja COVID potvrda i Nacionalnog stožera, Vlade... Vaš komentar?

- Oni koji su na vlasti svjesni su kako svojih ovlasti tako i svojih granica, ali i odgovornosti za njihovo (ne)činjenje. Općenito kazavši, ljude je već davno bilo potrebno podučiti kako se ponašati u kriznim situacijama, pa i u takvima kakva je naša - nagrižena koronom. Koja nije bezazlena i koja je veoma zahtjevna i koja sa sobom u prtljagu nosi već podosta mrtvih. Nažalost, mi smo našim brižljivim zauzetnicima za zdravlje nacije omogućili da oni budu među mjerodavnijim prilikom donošenja najvažnijih odluka, omogućili smo im da upravljaju našim životima. A kad vas jednom uzme panika, teško je vratiti se u početno "normalno" stanje. (D.J.)