U svome radu "To je to, tu je problem. Ionako nisko povjerenje građana u institucije dodatno je smanjeno", iz 2020., dr. sc. Branko Stanić i dr. sc. Martina Pezer analizirali su utjecaj pandemije na povjerenje građana u vlast i institucije u Hrvatskoj.

Možete li nam sažeto nešto reći o tome, s obzirom na to da je taj rad posve aktualan i danas, ako ne i s još poraznijim saznanjima, s obzirom na trenutačnu situaciju?

Branko: Da, u radu smo ukazali na izrazito nisko povjerenje hrvatskih građana u institucije tijekom novonastale krize. Analiza se temeljila na anketnom istraživanju Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound), objavljenom krajem rujna 2020., o utjecaju pandemije na život i rad građana u EU27. Eurofound je anketu provodio u dvije faze - travanj/svibanj i lipanj/srpanj 2020. Tijekom lipnja i srpnja 2020., hrvatski su građani iskazali najveći pad povjerenja u nacionalnu Vladu i europske institucije u odnosu na travanj/svibanj od svih zemalja EU-a. Osim toga, anketa je pokazala i izrazito veliko nepovjerenje hrvatskih građana u zdravstvo i policiju, koje je još i dodatno poraslo tijekom pandemije, pa je Hrvatska neslavno završila u samom vrhu EU zemalja s najizraženijim padom povjerenja građana u ove dvije institucije. No, treba naglasiti da nepovjerenje hrvatskih građana u vlast i institucije nije novost. Ono je bilo jako izraženo i prije pandemije.

Martina: O aktualnosti našega osvrta iz 2020. svjedoči i recentno istraživanje Eurobarometra (iz lipnja i srpnja 2021.), prema kojem i dalje tri četvrtine Hrvata nema povjerenja u Vladu i Sabor, dok EU ipak ima pozitivan imidž u hrvatskoj javnosti i mnogo veće povjerenje (uz iznimku niske podrške euru). Povjerenje u institucije poput policije, zdravstvenih djelatnika i pravosuđa, ali i medije, prema istom istraživanju nisko je u odnosu na prosjek EU27. Primjerice, prosjek povjerenja u zdravstveno osoblje u EU zemljama iznosi 80 % (od 55 % u Bugarskoj do 96 % u Portugalu), a u Hrvatskoj 66 %.

Ne samo u tom vašem radu, nego i u mnogim drugim istraživanjima, gotovo redovito navodi se da Hrvati premalo vjeruju javnim institucijama, vlasti općenito, a političarima najmanje. Zašto je to tako, postoje li osim objektivnih razloga također i neki drugi razlozi (strahovi, dvojbe, neinformiranost, zaostalost...), koji generiraju manjak povjerenja?

Branko: Istina! Izrazito nisko povjerenje hrvatskih građana u vlast i institucije u pandemiji je samo dodatno poraslo. Jedan od razloga je i povećana pozornost i fokus građana na poteze političara (stožera), budući da njihove odluke izravno utječu na svakodnevno ponašanje pojedinca u društvu. Za nadati se da će građani takvu vrstu osviještenosti početi primjenjivati i u proračunskom procesu, poglavito na lokalnoj razini, budući da odluke lokalnih vlasti o trošenju javnih sredstava isto tako utječu na kvalitetu života svakog pojedinca. Kao razlog izrazito niskom povjerenju u institucije može se navesti i nedostatak odgovarajuće reforme u pogledu profesionalizacije i depolitizacije javne uprave.

Martina: Povjerenje u vlast uglavnom nije jako visoko ni u razvijenijim državama (prosjek EU-a iznosi oko 37 %), ali ipak je više nego u Hrvatskoj. Važnost visokog povjerenja posebno je izražena u izvanrednim vremenima, poput pandemije, kada ono može pridonijeti spašavanju života. U literaturi se kao ključni za jačanje povjerenja u institucije ističu integritet, pravednost i otvorenost institucija, kao i njihova pouzdanost u pružanju javnih usluga te odgovaranje na potrebe svojih stanovnika. U Hrvatskoj svjedočimo brojnim korupcijskim aferama u svim sferama vlasti koje ukazuju na manjak integriteta i transparentnosti, što potiče nepovjerenje.

Branko: Umjesto da se neprestano preispitujemo zašto nam je tako, možda bismo (svi mi kao građani) umjesto na problem fokus trebali staviti na rješenje, pa zahtijevati od vlasti na svim razinama transparentnije upravljanje, veću odgovornost te provedbu različitih mehanizama uključivanja javnosti u donošenje odluka. Tako bismo i mi kao građani preuzeli dio odgovornosti jer, na kraju krajeva, političari na vlasti proizvod su naših stavova i odluka.

Osim općenitog nepovjerenja u javne institucije, u Hrvatskoj se također premalo vjeruju u znanost i znanje. Može li se zaključiti da se radi o tradicionalnoj "kulturi nepovjerenja"?

Branko: Da, tu se već može govoriti o kulturi nepovjerenja i skepticizma koje je prisutno i među samim političarima (prisjetimo se silnih pokušaja izglasavanja nepovjerenja u Vladi i Saboru!). No, da ne odemo previše u filozofske vode, zanimljivo je novo izvješće Eurobarometra "Znanje i stav europskih građana prema znanosti i tehnologiji" objavljeno u rujnu 2021. U izvješću se navodi da su od svih europskih zemalja hrvatski ispitanici najmanje zainteresirani za učenje o novim znanstvenim postignućima, a uz Bugarsku i Cipar Hrvati najviše vjeruju da se virusi proizvode u laboratoriju kako bi vlade kontrolirale slobodu građana.

Martina: U istraživanju o stavovima prema cjepivu Hrvati imaju relativno visoko povjerenje u zdravstvene stručnjake, ali jako nisko povjerenje u zdravstvenu (i općenito) vlast, što je pridonijelo nižem povjerenju u sigurnost cjepiva i niskoj procijepljenosti.

Branko: Dakle, vidljivo je da Hrvati imaju određene stavove prema znanosti koje u nekim slučajevima i u većoj mjeri odstupaju od razvijenijih zemalja. Razlozi za to mogu biti brojni, ali se istovremeno dosta toga može svesti na kulturu nepovjerenja i skepticizma. Zbog toga se i financiranje znanosti, znanstvene aktivnosti u svim fazama istraživanja i rezultati, naročito oni koji imaju veći utjecaj na širu zajednicu, trebaju zasnivati na postulatima transparentnosti i odgovornosti kako bi bar u tom segmentu zadobili povjerenje (hrvatske) javnosti. (D.J.)



()