Najnovija knjiga slovenskog antropologa Mitje Velikonje - "Politički grafiti: primeri iz postsocijalističkih država Balkana i Centralne Evrope" (XX vek, Beograd, 2020.) [1], između ostaloga, predstavlja i njegovu neizmjernu "oduševljenost čarima ulice i upečatljivim iskazima na zidovima", kao i svim onim "bezbrojnim anonimnim grafiterima i stvaraocima street arta (…), koji su pre Barta, posle njega i uopšte ne znajući za njega svakodnevno upozoravali da je ‘zid amblematičnotopički prostor savremenog pisanja‘" [2].
I sami smo svjesni da nije moguće ignorirati znakove koji se pojavljuju u javnom prostoru, na ulicama, zidovima… Riječ je o znakovima koji su, između ostaloga, vizualni politički činovi, jer se politika, između ostaloga, konstituira i reflektira i u obliku spreja, boja, naljepnica [3], flomastera, raznih ilegalnih javnih instalacija. Zidovi naših ulica šalju nam vrlo jasne i nedvosmislene političke poruke. Jedna od tih (oporih) poruka je i ona bosanska da smo "gladni na tri jezika"! Osim tih socijalnih postoje i mnoge druge poruke, one koje su (auto)ironične/(auto)kritične i koje nam kao takve poručuju da je ipak bolje "čitati knjige, a ne grafite"; tu su i one nacionalističke, koje otvoreno pozivaju na nasilje, "nož, žica…", u kojima se ubija sve ono što znači "drugo", različito, nemoćno… Ali, kao i uvijek, postoje među nama i oni pojedinci koji nisu skloni ubijanju, pa degutantne grafite u kojima piše "ubi" Srbina, Hrvata, pedera, migranta… jednom simpatičnom intervencijom, dodatkom samo jednog grafema, pretvaraju u "ljubi" Srbina, Hrvata, pedera, migranta…
FARBANJE I PREFARBAVANJE
I, kada je ova knjiga objavljena, prošle godine, sa zanimanjem sam je pročitao i konstatirao da je Mitja Velikonja još jednom potvrdio ne samo svoj status jednog od najboljih kulturnih antropologa na ovim prostorima nego i da je ovom studijom etablirao jednu novu interdisciplinarnu znanost - grafitologiju. No ubrzo nakon čitanja knjigu sam uredno odložio na policu i vjerojatno bih je zaboravio da me "zidovi oko nas" nisu prisilili da joj se iznova vratim [4].
Naime, vrijeme u kojem živimo pokazalo je da od "politike na zidovima" nije moguće samo tako pobjeći. Upravo ovih dana svjedočimo kako je Nepoznati Netko/NN u Zagrebu primijetio, pa onda i prijavio, "nepodobni" sadržaj na jednom od zagrebačkih murala [5]. Ne treba reći da je taj mural, s tim "nepodobnim" sadržajem, bio vidljiv i prije, ali "savjesni" građanin je te užasavajuće činjenice postao svjestan tek nakon posljednjih lokalnih izbora. Kada su pobijedili "njegovi"! Nakon te prijave "savjesnog" građanina neupitne hrabrosti komunalni redari izišli su na teren i nemilosrdno su prefarbali taj mural, koji je bio uvreda "zdravom razumu" svih naših "savjesnih", "hrabrih" i ideološki ispravno orijentiranih građana. No u toj svojoj revnosti komunalni su se redari malo zaigrali, pa su "zabunom" prefarbali i neke "hrvatske svetinje", kao što je vukovarski Vodotoranj, nogometne navijače… Naravno, ta "pretjerana" akcija komunalnih redara izazvala je reakciju navijača Dinama, koji su odlučili obnoviti mural sa svim njegovim sadržajima, i onim "svetim", ali i onim manje "podobnim". I tu bi možda ova priča i stala da se jedna nadobudna zastupnica nije, u zao čas, sjetila prokomentirati jedan drugi mural, koji se nalazi ispred jedne zagrebačke osnovne škole. Riječ je o muralu koji evocira onaj poznati sukob beogradskih "delija" i jugoslavenske milicije, s jedne strane, i zagrebačkih Bad Blue Boysa i nogometaša Dinama, s druge strane. Kao što je dobro poznato, tada je nogometaš Dinama Zvonimir Boban, u maniri Brucea Leeja, napao milicionara koji je upravo krvnički mlatio navijače i igrače Dinama. Zastupnica je u tom muralu, naravno, bez ikakve dodatne kontekstuializacije, ni one vremenske, a još manje one političke, prepoznala čist "akt nasilja", kojem nije mjesto ispred škole i sugerirala je novoj zagrebačkoj gradskoj upravi da ukloni i taj mural. Nakon tog "mudrog" komentara, ili, kako gradonačelnik Zagreba kaže, "osobnog stava" dotične, inače diplomirane psihologinje (sic!), lavinu "buke i bijesa" u hrvatskom javnom prostoru više nitko nije mogao, ali ni želio zaustaviti.
TRAJNA DOMAĆA GLUPOST
A pravi šlag svim tim ideološkim nesporazumima u glavnom gradu "Lijepe Naše" bio je još jedan nesporazum, u kojem su naši "lijevi mediji" prepoznali [6], ni manje ni više, etnički moment - Srbi opet Hrvatima idu na jetra! Naime, na drugom kraju domovine, u Vinkovcima, u Panoniji, prekrivenoj svim vrstama magle, tamošnji gradonačelnik [7] prilično je nježno sugerirao organizatorima jedne lokalne manifestacije kako bi bilo poželjno da se u tjednu komemoriranja vukovarskih žrtava otkaže koncert jednog glumca koji tu i tamo ima običaj malo pjevati pa malo recitirati, od "Ne daj se Ines", "Meni se dušo od tebe ne rastaje" pa sve do onih ideoloških poruka natopljenih lažnim, patetičnim "suzama njegove neizmjerne ljubavi" spram domovine mu, grada u kojem je išao u osnovnu i srednju školu… Moram priznati da sam i spram takvih izljeva ljubavi jednako suspektan kao i prema onima koji se, u svakoj (ne)prilici, razmeću svojim ranama, koji su ponosni na svoje patnje, koji zazivaju svoje mrtve (P. Bruckner).
Ta "blasfemija" nije mogla proći bez komentara naših dežurnih higijeničara, kako onih "desnih" tako i onih koji sebe doživljavaju kao "autentične predstavnike" (yu)hrvatske ljevice. Psovalo se tih dana na sve strane [8]. Svatko tko je držao do sebe uključio se u tu besmislenu polemiku ispražnjenu od bilo kakve suvislosti, logike, morala…, ali koja još jednom pokazuje da na ovim prostorima Drugi svjetski rat i dalje traje - tuku partizani, ali tuku i naši! Stoga je realno očekivati da će se uskoro pojaviti noćne patrole [9] ostrašćenih aktivista svih mogućih boja i nijansi, koji će crtati petokrake, veličati Tita i Staljina, komunizam, a sve u 16 jebati mater kapitalizmu, eksploataciji, profitu, globalizaciji, dok će oni drugi iz neiscrpnog herbarija hrvatskih junaka pronalaziti svoje heroje, svoje promašene političke projekte, svoje propale svjetove, u kojima nema migranata, pedera i svih onih koji su prepreka na našem putu u "svjetliju budućnost". Jer uvijek postoje oni koji tvrde da "sloboda nije s neba pala, za nju je sestra tri brata dala", ali pri tome olako zaboravljaju da uvijek postoje i "tuđe" sestre i "tuđa" braća i da oni također imaju pravo žalovati! A upravo taj detalj(čić) izmiče našim podjednako ostrašćenim aktivistima, braniteljima općih mjesta naših nesretnih i sjebanih [10] prošlosti, u kojima, u pravilu, nema mjesta za one "druge"!
Ako je netko i imao iluziju o građanskom potencijalu hrvatskog društva, nakon ove bujice nesuvislosti morao ju je izgubiti. Prikaz ove knjige nije mjesto na kojem bih lamentirao o predmodernom stanju našega društva, ali moram biti iskren i naglasiti da sam ipak zatečen količinom "gluposti i ludosti", koje su postale legitimni znakovi suvremenog hrvatskog društva.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Zidovi naših ulica šalju nam vrlo jasne i nedvosmislene političke poruke. Jedna od tih (oporih) poruka je i ona bosanska da smo "gladni na tri jezika"...
Danas najpoznatiji ulični umjetnik Banksy, politički angažiranim grafitima godinama provocira vladajuće elite, upozoravajući na pravo lice kapitalizma i kritizirajući ga...
Američka scena iznjedrila je i prve zvijezde žanra crtanja i pisanja po zidovima, zapažene umjetnike Jean-Michaela Basquiata i Keitha Haringa...
Psovači, crtači, domoljubi i svi ostali
[1] Mitja Velikonja (1965.) predaje kulturalne studije na ljubljanskoj Univerzi. Glavna područja njegovih istraživanja su suvremene srednjoeuropske i balkanske političke ideologije, supkulture, kolektivno sjećanje i postsocijalistička nostalgija. Urednik Biblioteke XX vek, Ivan Čolović, i prije je objavljivao njegove knjige, pa smo tako na srpskom jeziku mogli čitati i Euroza - Kritika novog evrocentrizma (2007.), i Titostalgija - Studija nostalgije za Josip Brozom (2010.), kao i knjigu Nebeska Jugoslavija: interakcije političkih mitologija i pop-kulture (2012.), koju je M. Velikonja napisao zajedno s hrvatskim povjesničarom Vjekoslavom Pericom. Zanimljivo je da je knjiga “Politički grafiti” prevedena s engleskog, a ne sa slovenskog jezika. Još jednom moram pohvaliti dobru praksu Biblioteke XX vek, koja, vremenima usprkos, sustavno objavljuje relevantne tekstove iz područja kulturne antropologije, postsocijalističkih nostalgija… Naime, i ova knjiga o političkim grafitima u velikom se dijelu referira na prošla, socijalistička vremena, kada je bilo i Tita i šita, i kada smo bili treći blok, dok smo danas - treći svijet…
[2] Roland Barthes, Mitologije (Karpos, Loznica, 2013.). U toj knjizi eksplicite piše da “znamo da zid želi da se na njemu piše”. Možemo samo zamisliti što o toj konstataciji misle komunalni redari, ali oni, srećom, ne čitaju knjige R. Barthesa. U Biblioteci XX vek njezin urednik I. Čolović uredio je i Zbornik indikativna naziva “Zid je mrtav, živeli zidovi” (Beograd, 2009.).
[3] Još uvijek mi je u sjećanju kako su nakon gubitka lokalnih izbora članovi liberalne stranke u Osijeku lijepili po gradu “šaljive” naljepnice s likom “pobjednika” tih izbora u sportsko-košarkaškom stavu! Mnogo efektnije i duhovitije intervencije dogodile su se na nekim prijašnjim izborima. Tako je 1993. na lokalnim izborima vladajuća stranka na državnoj razini svoje kandidate predstavila prilično nespretnom crno-bijelom skupnom fotografijom, na kojoj je netko dopisao “biste li od ovih ljudi kupili levisice”! Jedna pak druga kombinacija kandidata iste političke stranke neke duhovite građane Osijeka asocirala je na neprirodnu vezu “ljepotice i zvijeri”! No moram biti i autokritičan i reći da su postojali grafiti u kojima je moja malenkost bila akter, pa me je tako jedan fake-liberal “tjerao”, vjerovali ili ne, u Beograd! I to na lijepom hrvatskom jeziku: mrš… Doduše, nisam otišao u Beograd, ali nakon tog hrabrog čina liberali u Osijeku više ne mogu prijeći izborni prag! No, za razliku od drugih, ja umijem čitati glasove ulice, one manje vidljive znakove, pa se trudim svoje djelovanje uskladiti s tim “tihim” porukama.
[4] Sličnu sudbinu imala je i knjiga Cahatrine Baker “Zvuci granice. Popularna muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991” (Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.). Tu sam knjigu kupio ponajprije zbog njezina provokativnog podnaslova, u kojem se problematizira odnos popularne glazbe, rata i nacionalizma u Hrvatskoj nakon 90-ih godina prošloga stoljeća. Naime, očito da je prilikom odluke da kupim i pročitam upravo takvu, a ne neku drugu knjigu, ključnu ulogu odigrala moja intelektualna radoznalost, koju je, prije svega, zanimalo zašto se tamo neki stranac/strankinja želi uopće baviti fenomenom popularne glazbe u kontekstu (post)ratnih zbivanja, i to ni manje ni više nego na hrvatskoj političko-kulturnoj sceni, koju su očito ti drugi doživljavali puno ozbiljnije od mene. A toj sam se knjizi vratio tek onda kada se naš “službeni čuvar ravnice i domoljublja”, ničim izazvan, odlučio aktivno uključiti u naše političke procese. Rezultati su nam poznati. Mogu se samo pohvaliti da sam bio prvi koji je taj rezultat nepogrešivo predvidio. Vidjeti moju recenziju u Magazinu Glasa Slavonije od lipnja 2019.
[5] Zanimljivo je da slične procese možemo pratiti i u našem najbližem susjedstvu. Tamo policija čuva mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću, a uredno uhićuje sve one građane koji imaju primjedbe na tu činjenicu. I tamo se uredno uklanjaju pa iznova vraćaju “nepodobni” sadržaji. U nekim drugim vremenima bilo je novinara koji su “neprijatelje društva” pronalazili i u crkvama, vitrajima, freskama… Doduše, o stvarnoj djelatnosti tih opasnih “neprijatelja” nisu znali apsolutno ništa, ali bilo je važno biti budan. Mnogi naši drugovi bili su kronično neispavani jer ni neprijatelj nije nikada spavao.
[6] Meni se, pak, čini da su oni taj element jednostavno “konstruirali”, oni su ga kao takvog “očitali”, jer potpuno odgovara njihovim ideološkim konstrukcijama.
[7] Moj odnos prema komemoriranju i žrtvi nešto se razlikuje, ali to ovdje nije bitno. Konačno, ne čitaju baš svi gradonačelnici P. Brucknera, knjigu “Napast nedužnosti” (NZ Matice Hrvatske, 1997).
[8] Glavni akter ove idiotske sapunice bit će da je zaboravio kako je, nakon svojih “kritičnih” tekstova i “nevinih” primjedbi o stanju duha u našem susjedstvu, prošao u tom susjedstvu, Beogradu i Sarajevu. I baš me zanima kako bi neke naše udruge, koje su onako ad hoc stale u obranu tog “psovača” reagirale da je “psovač” kojim slučajem umjesto Vukovara napisao Srebrenica! Neka samo pokušaju supstituirati ta dva toponima! Toliko o njihovoj hrabrosti, koja se svodi na obranu “slobode govora”, koja je, uostalom, kao i svaki drugi “sakralni” pojam, sam po sebi, ispražnjen od bilo kojeg značenja.
[9] Zanimljivo je da su ti novi “junaci našega doba” i inače skloni noćnom radu, noćnoj šihti. Tako se tek nakon 3. siječnja 2000. u Osijeku pojavio jedan “hrabar” lik, koji je “gubernatoru Slavonije i Baranje” preko zida poručio da se nosi do vraga. Ako me sjećanje služi, mislim da je u pitanje bio Čile!? Valjda zbog Pinocheta! Ali i “gubernator” je bio prilično duhovit, pa je tom “noćnom radniku” odgovorio da je sretan što ga zidovi trajno odvajaju od budala. Urbana legenda kaže da su nakon te razmjene “nježnosti” “gubernator” i “noćni radnik” postali korektni prijatelji!
[10] Moram i ja malo psovati, jer bez tog elementa nitko me neće ozbiljno shvatiti!
Kategorizacija grafitera
Likovni kritičar Francesco Bonami analizirao je grafite u Milanu, Rimu i Napulju, a njihove autore svrstao u nekoliko kategorija: umjetnici (čiji crteži su originalni, oslikani umjetničkom rukom), karikaturisti (uglavnom banalni i stereotipni), imitatori (najčešće ružna kopija Kleeja, Miroa ili Warhola, poput grafita u Napulju), egzibicionisti (čine sve kako bi bili zamijećeni i ostavili trag, najčešće velikim potpisom nadimka, koji je posljedica nekritičnog narcizma), pisci poruka (uglavnom neoriginalni; uspoređuje ih s fotoaparatom i poručuje im da uče iz reklama, ako žele biti originalni) i vandali (neuksuno išarani stereotipni kvazicrteži bez imalo kreativnosti, često u povijesnim dijelovima grada).