Došašće, ili advent, vrijeme je u godini koje mnogi i danas smatraju najljepšim i za srce najtoplijim, unatoč činjenici što se ono najvećim dijelom odvija tijekom prosinca, kada su temperature najniže.

Ti su dani u hrvatskom narodu, posebno u selima Valpovštine, bili obilježavani na poseban način kao dio narodne etnografske baštine, a stare običaje, koji su bili neizostavni dio tog vremena, još čuvaju u mnogim KUD-ovima ovog dijela Slavonije. Dobri poznavatelji starih običaja Šokaca i danas kažu da je upravo Slavonija i Baranja kraj u kojem se na najljepši i najbogatiji način slave i došašće, i Badnjak, i Božić, kao jedni od najvažnijih dana u godini. To su dani kada se obitelj, uključujući i one razasute po svim stranama svijeta, skuplja na jedno mjesto, za obiteljski stol, i puni vjere, nade i ljubavi čekaju Isusovo rođenje.

Ovi "blagi dani" i na području Valpovštine oduvijek odišu nekom novom i posebnom radošću, bez obzira na to koja je generacija u pitanju. Duh adventa koji uvodi u vrijeme Božića, a kasnije i Nove godine te Sveta tri kralja, počinje se osjećati već u mračna prosinačka rana jutra u kojima veliki broj vjernika u crkvama na misama tradicionalnim hrvatskim pjesmama i molitvama na zornicama počinje dan.



Premda neslužbeno, za mnoge vjernike vrijeme došašća i priprave za Božić krenulo bi već na blagdan svete Katarine (25. studenoga), koja bi trajala punih mjesec dana. U mnogim kućama tada bi već počinjali jednomjesečni postovi za vrijeme kojih bi se pripremala posna jela: rezanci sa sirom, makom, kajmakom ili orasima, turkinja (tublek), kalotine, taške, amper juhu, prova, a posebno veselje bile su gužvare, ili pak pečene lokšice... Uvriježeno je mišljenje kako se suhi, starinski, kolači peku samo pred Božić, dok se u mnogim selima Valpovštine oni pripremaju tijekom cijelog adventa, a osobito preko tjedna. Šape, vanilin kiflice, krancle i brojni drugi suhi kolači krase stolove domova tokom cijelog prosinca, a mlađe žene i djevojke su preuzele tu tradiciju od svojih mama, baka i svekrva. Za to vrijeme nije se nosilo kićeno svečano ruho, već u znak poniznosti i pokore odjeća bez posebnih ukrasa i nakita. Najsvečanija odjeća izvlačila bi se iz škrinja tek na božićno jutro, kada je cijela obitelj bila u crkvi.

Kako se navodi u knjizi KUD-a Ravnica Habjanovci "Abljanovci iz dana u dan", čiji su autori i pokretači velečasni Ivan Marković, Caterina Novoselić i Marianne Kramarić, a koji na jedinstven način donosi cjelogodišnje običaje i način odijevanja u selu Habjanovci, došašće je prvo razdoblje u crkvenoj godini i vrijeme priprave za Božić, kada se seljani na poseban način pripremaju za proslavu Kristovog rođenja.

"Polja su tada mirovala i život se odvijao najviše u kući. Žene bi tkale, vezle ili štrikale, a muškarci izrađivali predmete za svakodnevne potrebe, ili išli u šumu pripremati drva za grijanje i za izradu raznih predmeta", navode. Također, došašće, ili advent, uz kirvaj, odnosno crkveni god, razdoblje je koje djeca najviše vole, jer bi tada za blagdan Svetog Nikole (6. prosinca), dobivali darove koje bi stavljali u "pendžer" da bi svi u susjedstvu mogli vidjeti što je Sveti Nikola donio. Uglavnom, na dar su dobivali jabuke i oraje u šećeru, no nerijetko se događalo da uz sveca dolazi i njegov "pomoćnik" Krampus, koji je u znak upozorenja nestašnoj djeci dijelio šibe.



U vremenu adventa, tjedan dana nakon Svetog Nikole, nadovezivao se blagdan svete Lucije, ili Luce,(13. prosinca), kako su je u Habjanovcima nazivali. Na taj bi dan habjanovačke domaćice, (ako to već nisu učinile na svetu Barbaru, 4. prosinca), u neku širu posudu stavljale zrna pšenice i svakodnevno ih zalijevale da proklijaju. Za Lucu kažu i da je navjestiteljica boljih vremena, jer su nakon toga datuma dani sve duži, a žito bi na Božić, kao simbol obnove života i plodnosti, ukrašavalo obiteljski stol, a kasnije bi svoje mjesto pronalazilo pod borom, ili uz jaslice. U nekim selima Valpovštine bio je običaj da se u večernjim satima žene na svetu Luciju zaogrću bijelom plahtom i daruju djecu suhim voćem, orasima i jabukama, ali i plaše djecu noseći u posudama žar i pepeo iz peći.Nešto je manje poznat i "popularan" u to vrijeme bio i blagdan svetog Tome, koji se slavi 21. prosinca. Toga se dana redovito održavao blagoslov jabuka, oraha, bijelog luka i meda za Badnju večer na jedinoj zornici na filijali. Ne treba zanemariti ni podatak da su se tijekom cijelog vremena došašća u župnoj crkvi svakodnevno održavale mise zornice koje su počinjale već u 6 sati, i na koje bi dolazili vjernici iz svih filijalnih sela. Na svetog Tomu u Habjanovcima se tradicionalno održavala i velika božićna ispovijed. Vrijeme nakon toga ispunjavali su dani iščekivanja Badnjaka i Isusovog rođenja.