Živimo li danas u društvu veće ili manje osobne odgovornosti? Može li se zaključiti da je društveni napredak u 21. stoljeću ujedno i društveni nazadak kad se radi o odgovornosti za izgovorenu riječ, komentare na društvenim mrežama i u javnoj komunikaciji? Na ta i neka druga pitanja u ovotjednom intervjuu za Magazin odgovara dr. sc. Krešimir Petković, izvanredni profesor političke teorije i javnih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prof. Petković predaje na kolegijima Politička etika, Država i nasilje te Interpretacijska analiza javnih politika.

- Čini mi se da postoje dva trenda relevantna za razumijevanje krize odgovornosti. Jedan je onaj u vezi sa strukturama upravljanja, koje postaju sofisticiranije. Foucault piše o disciplinarnom društvu i promjeni struktura moći, Elias o kontroli afekata i procesu civilizacije. Imamo sve manje prostora autonomije. Drugi je pak trend propadanje autoriteta, o kojemu je pisala Arendt. Sve se politizira, manje se poštuje i sluša čak i one čiji bi autoritet trebao biti nepolitičke naravi. Ta dva trenda zajedno donose neobičnu kombinaciju poslušne habituiranosti i moralne neizgrađenosti. Poludresirani smo, ne nužno i dobri. Kombinacija tih trendova mi se, uz folklorno lupetanje i samozadovoljno političko zagađenje društvenih mreža koje ju prirodno prati, čini idealnim tlom za tiraniju u najširem smislu zlorabe javnih institucija. Njoj će rado sekundirati ideološki aktivisti u ruhu neutralnih profesionalaca, dodatno pridonoseći krizi autoriteta. Weberova prastara upozorenja o katedarskoj politici opet su aktualna, a on se, kako je poznato, bavio politikom kao pozivom i političkom odgovornošću, shvaćajući da je to vrlo sklizak teren za društvene znanosti koje pretendiraju na vrijednosnu neutralnost.

Kad se radi o odgovornosti u teškim vremenima, konkretno, onoj političkoj, ali i šire društvenoj, mnogi kao primjer navode Václava Havela, napose kao "disidenta političke odgovornosti". Koji bi bili drugi primjeri?

- Imate podosta salonskih ljevičara, kao i salonskih desničara. Ideološki predznak ne igra ulogu kada se netko odluči za ulogu u komotnoj farsi kooptiranog otpora. Čak je i onaj prekaljeni američki pragmatizam, koji može opisati cijeli život metaforom kocke, kao u pjesmi Kennyja Rogersa The Gambler, pošteniji: stavi novac tamo gdje su ti usta, izloži se bar ekonomski. Ima primjera koji su puno radikalniji: onih koji u radikalnoj gesti otpora žrtvuju svoje tijelo, poput Jana Palacha, češkog studenta koji se spalio. Izdvojit ću dva primjera koja su meni draga, na neki način i aktualna, ako je malo dopušteno uspoređivati s velikima. Jedan je primjer Karla Štajnera, koji je, kako naslov njegove knjige kaže, ako dobro brojim, proveo gotovo dvadeset godina po sovjetskim logorima. U jednom trenutku ispitivač koji ga isljeđuje naziva istinu koju njegov isljeđenik govori - taktikom. Danilo Kiš je volio taj primjer i povezao ga s Kantom. Štajner je imao hrabrosti vjerovati zdravom razumu, koji je dakako podložan ideologizaciji, ali i prirodno mrzak svakoj ideologiji. Drugi je primjer onaj austrijskog katolika Franza Jägerstättera, koji je odbio prisegnuti Hitleru i boriti se u nacističkoj vojsci. Osuđen je na smrt i pogubljen. Slučaj je poetski prikazan u Malickovu filmu A Hidden Life, s posebno lijepim momentima otpora malicioznoj gomili, koja je, kao i uvijek, na pravoj strani povijesti, ali to zaboravlja kada povijest krene nekim drugim smjerom.

U jednom intervjuu Rutger Bregman, autor knjige Ljudski rod - Povijest čovječnosti, između ostalog je kazao kako je jedan problem današnjeg društva i usredotočenost medija i mnogih novinara na negativno. Psihologija već dugo poznaje "sindrom zlog svijeta", od kojeg pate ljudi koji intenzivno prate vijesti...

- Da, i sam imam taj problem. Nažalost, kao politolog i profesor na javnom sveučilištu - neka vrsta državnog službenika u najbanalnijem smislu, kako ova situacija pokazuje - ne mogu sebi priuštiti epikurejski luksuz apolitičnosti, kolikogod bih to htio. Rousseauova je politička teorija demokracije možda pogrešna kao program emancipacije, protototalitarna za neke, s tom neobičnom idejom da nekoga valja prisiliti da bude slobodan. Međutim, u njoj ima istine: vladavina oblikuje čovjeka, čovjek ovisi o politici. Ili, kako je to napisao Salman Rushdie, radiokativni smo, zračimo politikom: to ne vrijedi samo za književnost ili sveučilište nego i općenito za društvo, pa eto onih trendova koje sam naznačio na početku intervjua, iz kojih kao politički subjekti ne možemo biti izuzeti.

Što se Hrvatske tiče, koliko je bilo osobne odgovornosti naših političara, lidera na vlasti, kao i lidera u oporbi, tijekom sad već više od 30 godina samostalnosti i neovisnosti RH?

- Nismo ni bolji ni gori od drugih, rekao bih. Svaka epoha ima svoje političare. Ovu obilježava neka vrsta kalkulirajućeg oportunizma supkompetentne elite, uz ponekog komotnog cirkusanta ili nesputanog topnika. Ironija je u tome što mnogi završe inkarcerirani kao hrana za iživljavanje medija koji su im rado služili. Sanaderov je slučaj ujedno zaoštren i paradigmatski: od kulta ličnosti, vođe kojemu se svi dodvoravaju, do žrtvenog jarca koji otkupljuje grijehe svih drugih koji su bili dio režima što ga je utjelovio. Oni koji su se divili - bacaju kamenje. Neke vrste odgovornosti su individualne, moralna teorija i pravne dogme to uostalom zahtijevaju, ali politička je odgovornost kolektivna. Za razliku od Webera, koji je pisao o politici nakon njemačkog poraza u Prvome svjetskom ratu, Jaspers je o odgovornosti pisao nakon njemačkog poraza u Drugome svjetskom ratu, što je već bila dalekosežnija katastrofa. Vrijedi ih obojicu i danas čitati.



Stoji li teza da je za svako društvo loše kad se javnost privikne na neodgovorno ponašanje pojedinaca, grupa, političara?

- Vjerojatno, no sjetim se one priče Dezsőa Kosztolányija, Časni grad, mislim da se zove: taj grad sasvim fino funkcionira u javno iskazanoj korupciji. Možda bih radije izabrao korumpirani autoritarni režim od revnog totalitarnog režima, nepotkupljivog u progonu subjekata u ime ideologije ili biopolitike koju zastupa, no to i nije neki izbor. Ako uspijem napisati iduću knjigu na hrvatskom, nastavak Države i zločina, zvat će se Republika kazne. Naslov je, dakako, ironičan.

Kakvo je stanje s osobnom odgovornosti u Hrvatskoj, koliko su Hrvati odgovorni prema sebi i drugima? Drugim riječima, shvaćamo li zaista što to znači biti odgovoran? Mnogi galame o odgovornosti, slobodi i pravima, a vlastita im je odgovornost niska ili je uopće nemaju...

- Općenito ste u pravu. Inflacija prava i partikularnih žrtvoslovlja nije održiva. Prava pretpostavljaju i dužnosti ne samo uzdržavanja nego i izvršavanja s druge strane. Netko svemu tome treba udovoljiti, a ako su sami subjekti neodgovorni, nemamo utopiju prava, nego distopiju neodgovornosti.

S druge strane, situacija oko cijepljenja, ako se na nju referirate, egzemplar je drevne političkoteorijske dileme između sigurnosti kolektiva i slobode pojedinca. Kada bismo imali bolest poput fatalne povijesne "crne smrti", gdje zaraza znači gotovo sigurnu smrt, a uz to nekim dobrim udesom i savršeno sigurnu profilaksu, učinkovitu i bez nuspojava, tada dilema nametanja obveze zaštite, recimo, izravne kroz prijetnju kaznom ili posredne kroz zabranu ulaska ili gubitak posla, ne bi postojala. Svi će to ionako napraviti jer im ljudski samointeres to nalaže. S druge strane, govoreći sasvim hipotetski, ako imamo u bitnom beznačajnu bolest i rizičnu i nedovoljno učinkovitu zaštitu, primjerice, kroz kakvo nedovoljno provjereno i k tomu neučinkovito cjepivo, dilema također ne postoji: tko voli, nek izvoli, ali to ne bi trebalo biti dijelom politike u onom bitnom smislu poslova vezanih uz polis, zajedničkog odlučivanja o stvarima koje doista jesu od općeg interesa.



A ako imamo nešto između, bliže ovom ili onom polu te shematske dileme?

- Tada nastaju različita tumačenja ovisno o subjektivnoj poziciji, pa će se i ustavni stručnjaci, veliki dogmati oko procedure i zaštite prava u nekim pitanjima, pozvati na u bitnom političko i diskrecijsko načelo razmjernosti. Netko će u toj dilemi stati na stranu sigurnosti, pozvati se na politiku brojki i dramatične anegdote. Netko će pak stati na stranu slobode izbora, pozivajući se često na to isto. Na ovim sam stranicama prije nešto više od godinu stao na stranu slobode izbora. I dalje, prema mojoj najboljoj spoznaji i savjesti, stojim pri tome, smatrajući pandemijske javne politike za koje su se brojne vlade odlučile - jako lošima. Njihove se štetne posljedice na raznim razinama, ne samo ekonomskoj nego i društvenoj i političkoj, pa i zdravstvenoj, već osjećaju, a bit će još gore te će bez sumnje pridonijeti krizi autoriteta s kojom smo počeli. (D.J.)