Osobna odgovornost nešto je o čemu se u javnosti često govori, no ponekad se previše podrazumijeva da je svima jasno što ona znači. O toj i danas aktualnoj i vrućoj temi, uzimajući u obzir sve što se događa u kontekstu i dalje dominirajuće pandemije, razgovarali smo s prof. dr. sc. Gordanom Vilović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Koliko se "fraza" "osobna odgovornost" već izlizala od silne upotrebe...?

- Najjednostavnije bi bilo zakljućiti da osobna odgovornost znači sve ili - ne znači ništa. Stvar je osobnog doživljaja. Ako pođemo od sebe samih i pogledamo se u ogledalo - iskreno, naravno, vidjet ćemo da nismo uvijek odgovorni prema sebi, osobito kad je u pitanju kakva loša navika koje se ne možemo ili ne želimo riješiti. To jest odgovornost prema vlastitu zdravlju. Ne štetimo nikome, ali štetimo sebi. Uopće ne govorim o tome ugrožava li taj manjak odgovornosti prema sebi našu obitelj ili zajednicu u kojoj živimo. Ukratko, rekla bih da odgovornost kao kategorija pripada onoj skupini vrednota u koju ubrajamo etičnost, moralnost, poštenost i korektnost. Ili da budemo posve jasni - pretjerano spominjanje ovih riječi ne znači da i živimo to što govorimo. Vrijeme u kojem živimo pokazuje širok raspon razumijevanja odgovornosti na svim razinama, nerijetko je to dijametralno suprotno. Upravo ta različitost u poimanju navodi nas na apel da se smanji učestalost korištenja te riječi. Riječ "odgovornost" od pretjerane je prazne upotrebe izblijedjela, i izgubila svoj izvorni smisao. Rekla bih da u ovom trenutku smisao odgovornosti znači prihvatiti i posljedice koje nosi i odustajanje od odgovornosti prema sebi i društvenoj zajednici. I to je legitimno. Apsolutnu odgovornost teško je postići, ali od razumnog ljudskog bića očekuje se da se tome idealu približava. Zrno soli uvijek pomaže.

Općenito uzevši, u širem društvenom kontekstu (uključujući i politički, ustavnopravni, građanski...), što bi zapravo bila osobna odgovornost, koliko je razvijena i zašto je ključna u demokratskim društvima danas?

- Osobna odgovornost ne bi trebala biti načelna, nego se mora vidjeti u vlastitim postupanjima u životu, i ona je na provjeri svaki dan. To nije neka apstrakcija i nešto što se prigodničarski primjenjuje. Najgore je licemjerje koje propagira odgovornost kao sastavni dio obveza života u bilo kojoj zajednici, a pritom se djelima pokazuje upravo suprotno. U širem društvenom kontekstu dojma sam da postoji odgovornost koju njegujemo u kući i hinjena odgovornost, koju vidimo u različitim javnostima. O kakvoj odgovornosti možemo govoriti u društvu gdje jedna korupcijska afera stiže drugu? Neobična je i ona odgovornost gdje uglednici jedno govore ujutro, a drugo navečer. Možemo li govoriti o odgovornosti za posljedice nesmotrenih i na brzinu nabacanih uvreda iz bjelokosnih političkih vrhova? Bezbroj je primjera u javnom životu ove države gdje možemo reći da odgovornost ponekad poprima bizaran oblik, pa su obični ljudi u panici da je uopće ne razaznaju.

Kolika je i kakva razina odgovornosti u javnoj komunikaciji danas u RH, političkoj i onoj medijskoj?

- Razina odgovornosti za izgovoreno u RH, posebno na najvišoj razini, rekla bih - neobična je! Stvorili su se novi standardi u javnoj komunikaciji. Dakako, ljudi koji nose najveću državničku odgovornost mogu u svojim istupima biti i duhoviti i sarkastični, ovisno o situaciji, ali kad je to garnirano uvredama i neprestano se ponavlja, onda postaje štetno. Od lidera se očekuju jake izjave. U redu, ne može dojmljivo biti svaki dan, i to nekoliko puta, ali ovo što gledamo i čitamo nije dobro. Postoje i drugi načini. I ne treba sumnjati, većina građana razumjet će poruku.

Slogan "budimo odgovorni" stalno je uglavljen na ekranima televizora u RH. Koliko taj "vapaj" uopće pomaže ili su ljudi već oguglali na tu otrcanu parolu i na nju ne obraćaju pozornost...?

- Neki, valjda pametni i vješti, stručnjaci iz odnosa s javnostima predložili su taj, kako kažete, "vapaj" u nadi da će postići neke rezultate. Nažalost, koliko vidimo, to se nije ostvarilo. Kako ćete biti odgovorni prema drugima, ako zanemarite sebe sama? Valjda brinući se o sebi možete što učiniti i za druge. Ne treba biti velik marketinški stručnjak da se utvrdi kako je tom "vapaju" nametnuto veliko breme, od njega nije ostalo ništa. Tek podsmijeh i vicevi. Nažalost. Cijepili su se ljudi koji su racionalno prihvatili cjepivo kao jedini dostupan i besplatan lijek u ovoj pandemiji.

Možemo raspravljati je li javna komunikacija odgovornih, valjda, ljudi koji upravljaju krizom zbog COVID-19 bila dosljedna. Ili su presedani u donošenju odluka prevagnuli na neželjenu stranu? U kojoj mjeri je to utjecalo da se otopilo prvotno povjerenje koje su građani imali u Stožer? Pitanja je bezbroj, a prave odgovore može dati samo struka, a ne samozvanci koji na društvenim medijima šire svakakve nebuloze. Dodamo li tome i redovite istupe visokoobrazovanih ljudi koji su iskazivali krajnju suzdržanost spram cjepiva i maski, onda se sadašnjoj lošoj situaciji i neizvjesnosti ne trebamo čuditi.

Kakva je inače u Hrvatskoj etika u odnosima s javnošću? Mediji i odgovornost nekad, u analogno doba, i danas, u digitalnom vremenu, sličnosti i razlike? Senzacionalizma ne manjka...

- Ne bih se upuštala u ocjene etike odnosa s javnostima u Hrvatskoj, jer nisam stručna da bih davala vjerodostojne sudove. Odnosi s javnostima iznimno su važni za različita područja života, i ako se temelje na korektnim i provjerenim informacijama, onda je to važno zanimanje kao i bilo koje drugo. O spinu i podmetanju ne bih…

Novinarstvo je danas drukčije, ali nije promijenilo svoju temeljnu zadaću. Digitalno doba donijelo je niz dobrih stvari za novinare, ali i neke manje dobre. Sve se odvija brzo i u trenu saznajete što se dogodilo, ali više je površnosti. Čista informacija prepustila je mjesto "priči". Da, u pravu ste. Senzacija nikad dosta. Priča se može napraviti čak i od čaše koju je predsjednik Milanović nenamjerno srušio s govornice u žaru govora. (D.J.)