Pitanje zašto Hrvatskoj kronično nedostaje optimizma, a dominira sindrom neprestanog gunđanja, defetizma i više ili manje pesimizma, postavili smo i prof. dr. sc. Dubravki Miljković s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Osim poznatog hrvatskog negativizma i jala, pesimizam je također društvena konstanta, koju je još pojačala i koronakriza... Kako to objasniti, psihologija tu ima što kazati...

- Kad se radi o ljudskom ponašanju, psihologija uvijek ima što kazati - samo ju se rijetko pita, a još rjeđe sluša. (Vidimo da se ni medicinu ne sluša, svi su odjednom pametniji od liječnika - sve dok im ne stigne "voda do grla", a zrak ne stiže do pluća). Psihologija, dakle, kaže da niti je optimizam uvijek dobar, niti je pesimizam uvijek loš. Naime, previše optimizma može dovesti do toga da osoba zanemari ono što je ugrožava - dok ne bude prekasno. Primjerice, napipaš sebi negdje neku kvržicu, ali to zanemariš jer, kao, nema šanse da se tebi dogodi nešto loše. Isto tako, neki vrlo optimistično maštaju i zamišljaju kako će ostvariti ovo ili ono, ali se izgube u tim maštanjima i ne naprave baš ništa. S druge strane, oni pesimistični trče liječniku i prije nego što nešto napipaju. Istina, često tako izmaltretiraju liječnike, ali nekad im to spasi život. Kad ih čeka neki izazovan zadatak, pravi pesimisti odustanu (jer unaprijed znaju da neće uspjeti), a oni tzv. strategijski pesimisti, zamišljaju sve moguće crne ishode, ali ih to motivira da se dodatno pripreme za aktivno suočavanje s problemima. Utvrđeno je da je u nekim nezapadnim kulturama upravo pesimizam taj koji ljude potiče na akciju. Nas, kako se čini, ništa ne potiče na akciju. Mi samo gunđamo.

Kako se oduprijeti defetizmu i crnim prognozama? Trebamo li početi vježbati jačanje optimizma u stanjima krize, ali i vježbati kako se nevoljama, ma koliko bile teške, nasmijati u lice...?

- I ja stalno pričam da bismo trebali vježbati i optimizam i sreću, čak uvesti školski predmet o toj temi, jer to se može naučiti! Naime, i na optimizam i na pesimizam se može gledati iz dvije perspektive. Jedno su naša vjerovanja o ishodu (Sve će biti dobro ili Piši kući propalo), a drugo su razlozi zašto se to dogodilo. (Ako netko želi znati više, prvo je dispozicijski optimizam, odnosno pesimizam, a drugo eksplanatorni). Npr., ako vjerujem da nisam prošla na ispitu zato što nisam dovoljno učila ili da nisam dobila posao jer nemam odgovarajuće kvalifikacije, za idući ću ispitni rok više učiti; potražit ću posao za koji jesam kvalificirana. Međutim, ako vjerujem da je profesor kriv za moj neuspjeh na ispitu (namjerno mi je postavljao najteža pitanja), a posao nisam dobila jer nisam imala pravu vezu, samo ću bespomoćno očajavati. Poduka se sastoji u tome da naučim reinterpretirati uzroke neuspjeha, povežem ih sa sobom, utvrdim što ja mogu učiniti da sljedeći put prođem ispit, dobijem posao... (Da, svašta bi vam sad moglo pasti na pamet... Zato je edukacija i potrebna.)

Koliko na manjak optimizma, a višak pesimizma, utječu i brojne teorije zavjera, posebno aktualne u ovo pandemijsko doba...?

- Prije svega, teorije zavjere učvršćuju dojam da nemamo baš nikakvu kontrolu nad onim što nam se u životu događa. A taj osjećaj kontrole nam je važan za očuvanje mentalnog zdravlja. Znači, nije toliko važno koliko stvarno imamo kontrole, naglasak je na dojmu koji imamo o kontroli. Mislim li da imam kontrolu, više ću se truditi da ostvarim neki cilj. Ako vjerujem da su iza svega neki moćnici, gospodari svijeta, Bill Gates, nebeska tijela, što god je trenutačno u modi, ja tu ne mogu ništa. Svoju moć mogu pokazati samo tako da kažem NE cijepljenju. (Sada to nažalost može značiti: NE ovakvom jadnom životu u kojem nemam nikakvu kontrolu; bolje da odem što prije. Napomenica: to može biti i sa stilom - npr. volontiranjem na nekom COVID odjelu, bez maske, dakako). Da, a najbolje mi je kad čujem kako se neće cijepiti jer "ne zna se što je u tom cjepivu". Što, za razliku od svega drugog što utrpamo u sebe, pojedemo i popijemo, a točno znamo sve sastojke? Za krepat!

Ipak nije sve izgubljeno: moraš biti optimističan kad vidiš količinu kreativnosti koju produciraju kreatori i onda još nadograđuju sljedbenici svih tih teorija zavjere. A nije li upravo kreativnost uvjet razvoja društva?

U kojoj ste Vi kategoriji, optimista ili pesimista, ili negdje u sredini...?

- Na privatnom i profesionalnom planu nastojim biti oprezan optimist: vjerujem u pozitivu, napravit ću sve što je do mene da se to ostvari, ali imam i rezervnu varijantu. Na širem, opće društvenom planu, uglavnom sam pesimist. Ne mislim pritom samo na opću politiku. Ljude se ne može nagovoriti na cijepljenje; to još mogu razumjeti. Ali ne može ih se nagovoriti ni na pranje ruku. To i ne želim razumjeti.

S pandemijom u vezi još i ovo pitanje - koliko odluka da se cijepimo može pomoći i u onom psihološkom smislu, da budemo sigurniji u sebe, da budemo optimističniji u ovim dramatičnim koronakriznim vremenima kakva su ove jeseni...?

- Oni koji se ni dandanas ne žele cijepiti, već jesu vrlo sigurni u sebe. Razumljivo mi je da su ljudi na početku bili zbunjeni, nesigurni, sluđeni količinom, često kontradiktornih, informacija vezanih i uz virus i uz cjepivo. Ali ne shvaćam tvrdoglavo ustrajanje na tom stavu u situaciji kad već i svi ozbiljni vrapci pjevaju: cijepi se, treba se cijepiti, cjepivo je najbolja dostupna preventiva. Ali, ne! Neće oni promijeniti svoj stav i svoje mišljenje; imaju oni "čvrst karakter" (i pravo na virus). Doduše, takav očit dokaz vlastite gluposti ne bi trebalo vješat‘ na velika zvona. Psihologija kaže: na djelu je mehanizam koji se zove "kognitivna neusklađenost". Ako ja sad promijenim mišljenje i odem se cijepiti, to bi moglo značiti da sam prije bila glupa. E, sad, ako ja općenito imam dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja, reći ću i sama sebi i svima zainteresiranima: "Baš je bilo glupo što se nisam ranije cijepila; idem to odmah obaviti."

Međutim, ako već imam problema sa svojom slikom o sebi, neću sebi još nalijepiti etiketu "budala". Ne, i dalje ću uvjeravati i sebe i sve oko sebe kako su glupi oni koji se jesu cijepili: tek će se vidjeti čime su otrovani, umrijet će, čipirani su i sl. Zapravo, možda to čipiranje i ne bi bilo loše. Eto, npr., neki se planinar nedavno izgubio. Spasioci su ga zvali na mobitel, ali on se iz principa ne javlja na nepoznate brojeve. Da je bio čipiran, ne bi morali gubiti vrijeme pokušavajući ga nazvati. (Možda bi trebalo organizirati referendum: treba li ljudima omogućiti pravo da budu glupi?). (D.J.)