TvObzor
DINA - NOVI FILM DENISA VILLENEUVEA

Vizualno raskošan i emocionalno nabijen ZF spektakl
Objavljeno 5. studenog, 2021.
Piše: Nikola KUČAR

Nikada, uistinu vjerujem, nikada, nećemo dobiti ekranizaciju “Dine” kakvu zaista želimo. Svakih nekoliko desetljeća, kada se ohrabri neki novi Jodorowsky, Lynch ili pak Villeneuve, čiji naslovi oduševe kritičare pa mu počnu tepati kako njegovi filmovi u sebi nose dah budućih vremena i novih spoznaja u sedmoj umjetnosti, ali i gledanju na život i umjetnost, imat ćemo nove verzije čitanja knjiga Franka Herberta, koje će, ovisno o sposobnosti autora, više ili manje sličiti onom što mi želimo od “svoje” verzije jednog od najvećih ZF epova svih vremena. Ako ne i najvećeg. Jer kada je neko djelo toliko utkano u nas kao što je “Dina” u pore popularne kulture, u razgovorima s drugima vrlo često imate osjećaj kako je spomenuta knjiga bila baš svačija priča za laku noć. Zar uistinu nikome roditelji nisu čitali “Zlatnu jabuku i devet paunica” ili “Kako je Potjeh tražio istinu”? Čini se da nisu. Svi smo na spavanje išli s pričama o Caladanu i Giedi Primeu, moćnom Kwisatzu Haderachu, sestrinstvu Bene Gesserit, začinu koji život znači i Slobodnjacima, koji kontroliraju monstruozne crve. A kada je previše toga osobnog uključeno u jedno djelo, onda tuđe čitanje vašeg omiljenog štiva, prije spavanja, sigurno neće zadovoljiti sve vaše zahtjeve. I upravo zato ni jedna, vjerojatno, ekranizacija “Dine” neće zadovoljiti naše ukuse, bar ne potpuno, jer uvijek ima taj dio knjige koji je vama prirastao srcu, a koji su autori jednostavno zanemarili. Jer, na našu sreću, svi imamo svoju verziju kako bi trebao izgledati ovaj kultni ZF klasik.



Priča o megalomaniji i nasljeđu


U prvih nekoliko minuta filma Denisa Villeneuvea bio sam hipnotiziran i uvučen u mrak koji mi je pružala kinodvorana, a u ta sam dva i pol sata možda dvaput trepnuo gledajući u samo tri-četiri daha vizualno raskošnu i emocionalno nabijenu ZF dramu koja mi se odvijala pred očima. I kada je završila, odnosno kada je Zendaya, koja glumi Chani, izgovorila riječi koje nam nude nadu u bar drugi nastavak, okrenuo sam se oko sebe pokušavajući na licima drugih očitati bar približno oduševljenje koje je ključalo u meni. Nekima je pobjegao osmijeh, a drugima, vjerojatno onima koji naizust znaju molitve Bene Gesserit, mogla se vidjeti suza u kutu oka. Zbog bijesa ili radosti, još uvijek ne mogu razlučiti. Moje uzbuđenje zbog filma koji je ispunio sve moje pore trajalo je danima, nakupljalo se u meni mnoštvo pitanja, a kako odgovore nisam htio nalaziti na internetu, odlučio sam film pogledati još jednom. Nakon dvije večeri boravka na Arrakisu mogu reći kako je “Dina” ispunila sva moja očekivanja, darovala hladnu, gotovo (ne)humanu verziju budućnosti, što je karakteristika svih redateljevih naslova, te pokazala kako je Villeneuve vizionar čiji naslovi vrlo često, čak i kad nemaju odveć smisla, oduzimaju dah. Spektakl je to kakav sigurno ove godine nećemo imati prilike gledati u kinima, a iza svih tih dojmljivih setova, CGi čarolija i brojnih statista koji podsjećaju na stari Hollywood uznosito poput svjetionika u buri stoji toliko emocionalno bogata karakterizacija glavnih likova, što filmu daje patinu obiteljske drame.

Priča o Dini priča je o megalomaniji, pohlepi, genijalnosti, ustrajnosti, ludilu, skribomaniji, nasljeđu, Hollywoodu, strpljenju i očaju. “Dina”, koju je Frank Herbert izmaštao i napisao 1965., kozmička je epopeja o dobru i zlu, puna pustolovina, izdaja, misticizma, ekologije i političkih intriga, od feudalnog društva iz daleke budućnosti do ideje o uzgoju čovjeka nadnaravnih, gotovo božanskih, moći. Nakon objavljivanja knjige “Zmaj u moru”, 1957., Frank Herbert počeo je pripreme za svoj novi roman. Uzeo je avion za Florence, Oregon, koji leži na ušću rijeke Siuslaw u Tihi ocean i otprilike na sredini između Newporta i zaljeva Coos na američkoj ruti 101. U to vrijeme, krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, ministarstvo poljoprivrede SAD-a sponzoriralo je dugu seriju pokusa o upotrebi trava za stabilizaciju i usporavanje oštećenja dina, koje su mogle “progutati cijele gradove, rijeke i autoceste”. Sljedećih pet godina Herbert se bavio istraživanjem i pisanjem o tome fenomenu, zbog onoga što će poslije postati Dina, koju je napokon, nakon što ju odbilo više od 20-ak izdavačkih kuća, 1965. objavio Chilton Books. Kritika je roman hvalila zbog neobičnog i detaljnog pogleda u ZF žanru, prozvana je i “prvim planetarnim ekološkim romanom velikih razmjera”, a Herbertu je donijela nagrade Nebula i Hugo. Nakon “Dine” objavljivani su, sve do autorove smrti 1986., nastavci “Mesija Dine”, “Djeca Dine”, “Bog vladar Dine”, “Heretici Dine” i “Kuća Dine”.

Bogata tapiserija galaktičkog carstva


U prosincu 1974. prava na ekranizaciju preuzeo je francuski konzorcij predvođen Jean-Paulom Gibonom te “Dinu” dao u ruke Alejandru Jodorowskom, kultnom čileanskom nadrealistu koji je svoje mjesto u Hollywoodu zaradio kultnim naslovima “El Topo” i “Sveta planina”, čije su vizije misticizma provocirale tradicionalne religije. Trebao je to biti najveći do tada snimljeni film. Desetosatna meditacija koja će zauvijek promijeniti sliku sedme umjetnosti, ali i ljudske svijesti, bar je tako zamislio Jodorowsky. I kakvu je samo ekipu okupio: H. R. Giger, Chris Foss i Jean “Moebius” Giraud trebali su biti zaduženi za dizajn, Dan O’Bannon za specijalne efekte, u glumačkoj postavi svoje su role trebali odigrati Salvador Dalí, Orson Welles, Gloria Swanson, David Carradine, Mick Jagger i Amanda Lear, a za glazbu su bili zaduženi Pink Floyd i Magma. Nažalost, projekt je propao, no ostala je knjiga snimanja, koje je postala svojevrsna biblija za sve ZF filmove koje smo od tada imali prilike pogledati. Od “Aliena”, preko “Ratova zvijezda”, sve do “Terminatora”. I jedan fenomenalan dokumentarac kao rezultat svega nazvan “Dina Alejandra Jodorowskog”, koji je 2013. režirao Frank Pavich. Slijedila je ponovna prodaja prava za snimanje, koja je preuzeo Dinu de Laurentis, a režija je predana u ruke Davidu Lynchu. Lynch je šest mjeseci radio na scenariju zajedno s Ericom Bergenom i Christopherom De Voreom, a uz tada golem budžet, 40 milijuna dolara, film je dovršen 1984. Film nije dobro prošao kod kritike, a nije ostvario ni zapaženiji komercijalni uspjeh. Tijekom 2000. godine na američkoj kabelskoj televiziji Syfy (tada zvanoj Sci-Fi Channel) pojavio se šestosatni film Frank Herbert’s Dune, koji je režirao John Harrison, a 2003. i nastavak Frank Herbert’s Children of Dune, koji se smatraju najuspjelijim projektima te TV kuće.

Opisati radnju “Dine” nezahvalan je posao, jer tisuće su to stranica čudesnih sadržaja koji obuhvaćaju tisuće godina i generacije junaka s kojima je autorova mašta dalje plela bogatu tapiseriju galaktičkog carstva, jednako zanimljivu po svojoj uzbudljivoj radnji koliko i po misaonim varijacijama. Začin melange je najrjeđi i najdragocjeniji element u svemiru. On omogućuje sve, od produženja životnog vijeka do međuzvjezdanih putovanja. A može se naći samo na jednom planetu, u negostoljubivom pustinjskom svijetu Arrakisa. Onaj tko kontrolira Arrakis, kontrolira začin, a onaj tko kontrolira začin, kontrolira i svemir. Kada car prenese upravljanje Arrakisom s plemićke kuće Harkonnena na obitelj Atreida, Harkonneni uzvrate i ubiju vojvodu Leta Atreida. Gospa Jessica, priležnica vojvode Leta, bježi u pustinju s njihovim sinom Paulom, gdje ih spašava skupina Slobodnjaka, starosjedilaca Arrakisa. Slobodnjaci kontroliraju drugi veliki resurs Arrakisa: monstruozne crve koji ruju pod vrelim pustinjskim pijeskom. Da bi okupio vojsku kako bi osvetio oca i vratio Arrakis iz ruku Harkonnena, Paul mora steći povjerenje Slobodnjaka i povesti malenu vojsku protiv golemih snaga ujedinjenih protiv njega.

”Dina” Denisa Villeneuvea očarajavajuće je djelo sedme umjetnosti, hipnotička mantra koja vas uvlači u svoj svijet i ne pušta ni danima nakon što posljednji put svjedočite beskrajnom pijesku Arrakisa. Nije to film bez mana, ali, kao i svaki naslov kanadskog redatelja, ima moć opčiniti gledatelja svojim idejama, od scenografije, preko kostima, glazbe, kadrova od kojih zastaje dah sve do uvijek nezaboravnih glumačkih rola - posebice Timothéea Chalameta i Rebecce Ferguson - koje ponekad izgledaju impresivnije od najpitoresknijih snoviđenja.

Nikola Kučar
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike