Piše: Draško CELING

Vijest da je Radi Šerbedžiji odgođen koncert koji se trebao održati u Vinkovcima uoči obljetnice pada Vukovara prenijeli su sa zanimanjem brojni mediji u Hrvatskoj i tzv. regionu. Javili su se i pojedini komentatori koji su jedva dočekali da tu ranu dodatno dosole, braneći pravo poznatog glumca i manje popularnog šansonjera da radi što hoće i gdje hoće, pa i u Vinkovcima odakle je podrijetlom.

Što je to “region” i zašto tu riječ ne pišemo u njezinom uobičajenom obliku bližem hrvatskom jezičnom standardu, a to je regija, postaje jasno svaki puta kada posljednjih dana otvorite bilo koje hrvatske novine, a iz njih, kao iz kakve paštete, ispadaju tekstovi koji se bave pokojnim srbijanskim narodnjačkim pjevačem Tomom Zdravkovićem. Odjednom je krajnje nebitni lik, propalica i trećerazredni kafanski pjevač koji je pripadao polusvijetu što je zabavljao kamiondžije i pjevao na uho kurvama na Ibarskoj magistrali, postao stožerna figura hrvatskog kulturnog interesa! Živite u “regionu”, svojevrsnom matrixu prosječnog postjugoslavenskog neandertalca, svaki puta kada pomislite kako je glupo započeti dan, a ne saznati što se sinoć dogodilo u Bajinoj Bašti, Surdulici ili Vladičinom Hanu te kako teče popravak puknute vodovodne cijevi u beogradskoj četvrti Palilula. Gutače regionalnog narativa jako zanima što je Severina skresala u bradu srpskom patrijarhu i koji broj umjetnih sisa nosi Jelena Karleuša. “Region” je uvjerenje kako je imati na srcu cijeli bivši komšiluk najmanji čin ljubavi koji možemo iskazati pojedincima te narodima i narodnostima s kojima smo nekada davno plesali užičko kolo uz zvuke rodoljubivog hita “Od Vardara pa do Triglava”. Popularnost tog mitskog šumadijskog kola je tolika da je postalo neizostavna točka tijekom promaknuća novih gojenaca Policijske akademije u Zagrebu. Drugim riječima, “region” je prvorazredni fetiš svakoga kome je bivša Jugoslavija neprežaljena ljubav, Drina bez filtera najdraži porok, a Jovanka Broz seks simbol. Takvome mentalitetu nema pomoći. Riječ je o dinosaurima i jugozombijima (posljednji pojam posuđujemo od umirovljenog generala Željka Glasnovića, eksperta za ovu temu) zarobljenima u tobože slavnoj prošlosti i patološki navezanima na mitove o svojoj moralnoj superiornosti.

Mi se ovdje nećemo miješati u to je li organizator koncerta Rade Šerbedžije u Vinkovcima uoči traumatične obljetnice pada Vukovara pogriješio što je prvo otkazao, a potom odgodio nastup slavnog glumca ili je trebao postupiti drukčije. No, zato se javila sva sila komentatora poznatih po upornom veličanju Jugoslavije spočitavajući organizatoru njegova nastupa puki šovinizam. Jedan novinski autor, koji nas je i ranije uveseljavao svojim laudama izrečenim u čast Ljubiše Ristića, nekadašnjeg redatelja, predsjednika zloglasne stranke JUL, a danas četničkog glasnogovornika s prorežimske TV Happy, Šerbedžiju je nazvao “nebranjenim, progonjenim i poniženim u zemlji koju je odveo u zvijezde”. Kako bi izbjegao da ga bijesni Hrvati ne kamenuju, Šerbedžija se svake godine uspješno skriva u bivšem Brozovom ljetnikovcu na Brijunima. Ondje hrvatskim proračunskim novcem već 20 godina režira kazališne predstave i prerušen u kralja Leara skriva se od svojih krvnika. Jedan drugi ništa manje histerični autor piše kako je Šerbedžiji zabranjen koncert u Vinkovcima zato što je Srbin. Tjedan žalovanja za žrtvama Vukovara samo je iskorišten, tvrdi ovaj komentator, kako bi se Šerbedžijin koncert zabranio. Dakle, Radu Šerbedžiju u Vinkovcima mrze samo zato što je Srbin. Nismo ni sumnjali da su do istog zaključka došli i šovinistički raspoloženi beogradski mediji.

No, je li to uistinu tako? Je li se Rade Šerbedžija ikada ogriješio o Vinkovce u kojima je proveo djetinjstvo i dio mladosti? Da li se to itko pitao i zanima li uopće to ikoga? Iako rođen u Lici, Rade Šerbedžija je dijete s vinkovačkog asfalta. Otac mu je bio načelnik milicije u vrijeme zloglasnog šefa jugoslavenske tajne policije Aleksandra Rankovića. Kada je Ranković pao, Šerbedžijin otac Danilo biva poslan u mirovinu kao dio toksične ekipe koja je masovno kršila građanska i ljudska prava običnog čovjeka u tadašnjoj državi. Taj detalj iz Šerbedžijine biografije svi rado zaboravljaju. Nećemo ovdje reći da je Rade Šerbedžija 70-tih ili 80-tih bio loš glumac. Dapače, bio je hvaljen i ugledan. Baš zato su ljudi od njega imali nekakva očekivanja. Naročito, Vinkovčani, s obzirom na činjenicu da je glumačku karijeru počeo u gradu pod Bosutom igrajući u amaterskoj kazališnoj družini. Ono što je zaprepastilo Vinkovčane, u trenutku kada su se našli na brutalnom udaru jugoslavenske vojske i četnika, jest Šerbedžijina “izdaja”. Posljednja riječ mogla bi se slobodno napisati i bez navodnika. Naime, zagrebački glumac podrijetlom iz Vinkovaca pretrčao je 1991. u Beograd, dajući tim svojim činom moralnu potporu agresoru. Odjednom je svaka topnička granata ispaljena na Vinkovce imala i simbolični Šerbedžijin potpis. Umjesto da se zauzme za svoje dojučerašnje sugrađane, susjede i školske kolege, Rade Šerbedžija se pridružio podjednako bestidnoj Miri Furlan kako bi glumio (glumci počesto igraju i izvan kazališnih dasaka!) žrtvu “ustaške” i “tuđmanovske” Hrvatske. Autor ovih redaka upoznao je u 1991. Osječanina podrijetlom iz Vinkovaca, u to vrijeme sindikalca Slavonske banke, Vladu Marinovića koji je nekada davno zajedno sa Šerbedžijom glumio u amaterskom teatru. Marinović se s gorčinom prisjećao svog bivšeg kolege i prijatelja te njegove izdaje. Vladi Marinoviću je iste godine tenkovska granata razorila stan u neboderu Četverolist u Osijeku. Na njoj je bio simbolički potpis Rade Šerbedžije koji je nekoliko mjeseci kasnije glumio časnika JNA u filmu “Dezerter”. Taj kontroverzni film uključuje i snimke načinjene u razorenom Vukovaru 1991. Šerbedžijiini đavolji odvjetnici u hrvatskim medijima na svaki mogući način pokušavaju zataškati taj podatak.