Prije pet godina, u intervjuu za jedne hrvatske novine, Lada Vukić je, između ostalog, izjavila kako je za pisanje potrebno imati talent i konjsku upornost, ali i sposobnost kreiranja priča. S obzirom na njezine dosadašnje romane i kratke priče, dojam je da je ta zadarska književnica na najbolji način potvrdila ono što je izrekla o pisanju i pripovijedanju...
Što Vam je još trebalo, koji izazov, poticaj, motiv..., da napišete novu knjigu "Dobro mjesto za umiranje". U međuvremenu se dogodila i korona, je li i to možda utjecalo na pisanje...?- Korona mi je uvelike pomogla, ali ne da knjigu napišem, nego da je dovršim. Negdje sam putem bila izgubila motivaciju za pisanje i već kada sam pomislila - u redu, to je to, tekst će ostati nedovršen, ne mogu i ne znam kako dalje, stigao je pozitivan odgovor iz VBZ-a da prihvaćaju tekst, da će ići u tisak iduće godine, ali da ga, naravno, moram dovršiti. I to je odmah bila prva jaka motivacija da sjednem i dohvatim se posla. Usput i kao naručeno došlo je do strogih epidemioloških mjera, tako da sve i da sam htjela, nisam imala gdje ni kamo nego sjesti, skuhati si dobre jake crne kave i… pisati.
Kad smo kod knjiga, na televiziji su aktualne reklame koje promoviraju čitanje knjiga. Što je za Vas zapravo knjiga, čitanje knjiga? Stara kineska poslovica kaže: Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu...
- Knjiga je život. Strah me i pomisliti i zamisliti kakav bi bio život bez knjiga i čitanja. Za mene bi to bilo ravno duhovnom odumiranju.
NE BIH NIŠTA MIJENJALA
Vjerojatno je bezbroj onih koji su, čitajući knjige od malih nogu, u nekom trenutku pomislili da bi bilo lijepo kad bi i sami postali pisci. Jeste li i Vi nešto tako pomislili i, srećom, ostvarili tu želju? S pisanjem u vezi, sjetih se jedne izjave Ralpha Waldoa Emersona, a glasi: "Nije dovoljno biti samo nadaren da se postane pisac. Da bi se napisalo knjigu, treba biti čovjek." Vaš komentar na te moje opaske...?- Ja sam nekako kasno shvatila da bih mogla nešto i napisati. Iako, sklonija sam mišljenju da je to ipak bila sreća, što nisam ništa napisala u mladenačkoj dobi. Jer pisanje je posao koji se uči i uči, i nije dovoljno reći da imaš dobru ideju, moraš znati kako ćeš je iznijeti, složiti je u čitljiv tekst. Ako je tako, onda možda nije riječ ni o kakvom kašnjenju, jer je sve došlo u vrijeme kada su se za to stvorili adekvatni uvjeti.
Što se tiče stvaranja knjiga i toga da pisac mora biti i "čovjek"... Postoji više aspekata koji pokreću pisca na pisanje, jedan od njih je talent, zatim nagon za pisanjem, i naravno da je važno da pisac bude čovjek, ali prvenstveno mora biti onaj čovjek koji razumije mehanizme što pokreću ljudska bića, jer ako to ne zna i ako to ne razumije, kako će onda oblikovati svoje likove? Kako će znati objasniti sebi i drugima, ili kako će moći objasniti svojim fiktivnim likovima u romanu, zašto im se baš to događa, a ne nešto dugo?
Vratimo se na Vašu spisateljsku karijeru. Jeste li zadovoljni postignutim, biste li što mijenjali da sad počinjete pisati ili se sve odvijalo (ne)očekivano tijekom Vaše dosadašnje književne karijere...?- Moja književna karijera sve je samo ne očekivana. Mislim da sam njome uspjela iznenaditi i sebe, ali i okolinu. Možda bih sad mogla odgrintati da bi određene stvari na tom putu mogle biti i bolje, jer je danas u svijetu književnosti teško biti vidljiv, još je teže doći do urednika, do izdavačke kuće koja će stajati iza tebe, da bi dobio određenu medijsku pozornost, jer bez toga tvoja knjiga je ništa, mrtvo slovo na papiru. I zato neću grintati. Jer možda bi ona mogla biti i bolja. Ali mogla bi biti i gora, zar ne? Danas imate cijelu vojsku ljudi koji se upinju da nešto objave i možda nikada neće dobiti priliku kakvu sam ja dobila - prvi roman i odmah velika nagrada! Pet godina nakon toga evo mog prvijenca na engleskom govornom području. Da zaključim, ne bih ništa mijenjala.
HRANE ME BROJKE
Pisanje Vam je priskrbilo niz nagrada, a potvrda kvalitete stigla je i iz inozemstva, knjiga "Specijalna potreba" ove je godine prevedena na engleski. Što Vam znače književne nagrade, i koliko Vam je važno što sad imate i izdanje na engleskom jeziku...?
- Evo, da se nadovežem na prethodni odgovor, književne nagrade znače puno, ne samo u materijalnom smislu, jer to su uglavnom lijepi novci, nego piscu omogućuju vidljivost. To je dobar vjetar u leđa svakoj knjizi. Vi želite da knjiga pronađe put do čitatelja, želite da se čita, da postane, na kraju krajeva, i pohabana, jer će to značiti da je išla od ruke do ruke i nije skupljala prašinu na policama knjižara i knjižnica. Naravno da je i engleski prijevod nešto važno, bitno, nešto što će možda omogućiti utirati put i eventualnoj drugoj knjizi bude li jednako kvalitetna.
Kad smo kod pisanja, može li se kod nas, u Hrvatskoj, od književnog stvaralaštva dobro živjeti ili se mora "širiti područje borbe" kako bi se preživjelo? Radite li i dalje u Financijskoj agenciji Zadar na računovodstvenim poslovima...?
- Dakako da ima pisaca koji žive od pisanja, ali sad je li njihov život dobar i omogućuje li im pisanje pristojan život za opstanak u ovoj državi, morat ćete pitati te pisce. Ja njima ne pripadam. Takvih je, mislim, i u svijetu malo. Da bi se dobro živjelo od pisanja, treba ti veće područje djelovanja na kojem će ti knjige biti prevedene, eventualno ekranizirane, dramatizirane. I da, što se tiče mene, još uvijek me hrane brojke, rad u Financijskoj agenciji. Ali ne žalim se. Brojke su tu da ti oštre um. Pripremaju teren za tvoje omiljene riječi.
Osim romana i kratkih priča povremeno pišete i bajke za djecu. Kakva su tu iskustva, izazovi, motivi...?
- Na žalost, odustala sam od pisanja bajki. Iako me i dalje drži uvjerenje da sam u tome bila dobra. Na kraju nisam znala gdje ih i kako plasirati. Tko bi ih pročitao da mi kaže vrijedi li na tome raditi?
ŽIVOT NA OTOKU
Napokon stižemo i do knjige "Dobro mjesto za umiranje". Naslov može asocirati na nekakav krimić, čak i na nekakav budući film o Jamesu Bondu, bar su to moji dojmovi, no za sve one koji knjigu kane pročitati, recite sami nešto više o svom romanu, od začetka, prve ideje, inspiracije do završetka, posljednje rečenice u knjizi, da se tako izrazim...?
- Da odmah na početku kažem, ovo nije krimić, makar ga ja nisam tako zamislila. A nije ni tako mračan kako naslov sugerira gurajući ga u te vode. Roman je bio zamišljen da se bavi problemom otoka i otočana i on se dobrim dijelom doista time i bavi, no kako je pisanje složen proces i na njega utječe niz faktora koje pisac ponekad ne može izbjeći, jer se neke stvari jednostavno dogode, tekst ode u smjeru koji nisi želio, ili ti se otvori neki novi put koji nisi priželjkivao, tako se i ovdje promijenila inicijalna ideja oko toga što je to o čemu želim pisati. Naime, negdje na sredini teksta shvatila sam da mi se ne sviđa naročito ono što sam napisala. Da sam odabrala zimski period da opišem život na otoku. Da je u njemu sve tako otužno i sumorno. I onda sam sebi postavila pitanje: Lado, bi li ti to čitala da ti netko da? Kada sam odgovorila negativno, shvatila sam da u priču moram ubaciti nešto, dati neki dašak otkačenosti, da mora postoji nešto, recimo, kao lajtmotiv oko čega će se kao na vrtuljku vrtjeti likovi kojima se bavim, a njih ima puno. Ima ih toliko da sam strahovala hoće li se čitatelji pogubiti u tom mnoštvu, ali, evo, za sada nisam dobila ni jednu primjedbu da se ne može pratiti fabula, ili da se ne zna tko je tko u romanu. I eto, iako na poleđini knjige stoji kratak opis sadržaja, ja bih vam sad mogla u jednoj rečenici sažeti cijeli roman a da se i ne dodirnem onoga što piše na koricama. Znači, na jedan neimenovani dalmatinski otok u mjesecu veljači dolazi filmska ekipa snimiti domaći film o migrantima. U kakvoj su interakciji filmski djelatnici s domaćim stanovništvom, čemu služi propala tvornica riba, kako to izgleda umiranje na brodu, kome je to i zašto devastirana vikendica na otoku, zašto jednog studenta medicine vode u lisicama, tko čita poruke s tuđeg mobitela… i što to jedna žena, koju svi u mjestu zovu Monica Bellucci, radi s lutkom u ruci? Petnaest priča koje čine roman. Prva priča zatvara posljednju. Ukratko, to bi bilo to.
DALMACIJA SE MIJENJA
Čitajući Vašu knjigu, u nekim trenutcima sjetio sam se i Felinijeva filma "Amarcord", ali i HRT-ova serijala "Naše malo (i Velo) misto". S obzirom na napadne "mediteranske kadrove", ali i lokalizme (otočne) i tomošnji mentalitet, koliko je Vaš roman zapravo neka vrsta posvete, da tako kažem, življenju i umiranju u izoliranom svijetu kakav je OTOK, koji, doduše, ne zaobilaze strahovi našeg vremena poput aktualne pandemije, migranata...?- Nisam svjesno razmišljala o tome dok sam pisala ovaj roman, nije mi na pamet padala nikakva domaća serija koja se bavi ovim našim dalmatinskim okruženjem, ali zapravo je moguće, sad kad već spominjete seriju "Naše malo misto", da mi je posveta tom serijalu išla na podsvjesnoj razini. Jer iako se ja u romanu bavim sadašnjošću i mogućom budućnošću, a ne prošlošću, ona je naše nasljeđe i od nje ne možemo pobjeći.
S tim u vezi, ali gledajući širu sliku, što je i postoji li uopće mediteranski identitet, ali i mediteranski mentalitet, u našem slučaju specifičan za jadransku obalu, ali i otoke...?- Valjda svaka regija ima svoje karakteristično obilježje, pa tako i Dalmacija. Kad pričamo o dalmatinskom mentalitetu, mogla bih vam odmah na brzinu nabrojiti neke opće karakteristike koje nas razlikuju od kontinentalca. Ne bih željela pritom generalizirati, jer sve ljude ne možete strpati u jedan koš, ali evo samo jedan primjer, ta buka, galama u razgovoru, nadglasavanje u komunikaciji. Jer tko je najglasniji, odnosi verbalnu pobjedu. Što tek reći za specifičan humor, koji prema onima koje se naziva "redikulima" zna biti okrutan. Crkva, tradicija i patrijarhat, u to smo ugurali naše male živote i iz tih okvira teško izlazimo. Istina je da se Dalmacija ipak mijenja, nadam se, nabolje, cirkulacija stranaca u ljetnom periodu prisilila je domaće stanovništvo da budu manje sumnjičavi prema stranom i nepoznatom.
Vratimo se u vrijeme sadašnje. Lada Vukić u ovo digitalno, globalno umreženo doba društva spektakla? Koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?- Eh, sve sam pogasila. Bila sam nekoliko godina aktivna, a onda sam shvatila da virtualni svijet nanosi štetu mentalnom zdravlju, da se ljudi gube u besmislenim raspravama, da su ti određeni "prijatelji" tu samo zbog skupljanja pozornosti lajkanjem određenih objava, da je svrha virtualnog života pojedincima samo vlastita samopromocija; gdje si bio, s kim si bio, tko te vidio, imaš li novi roman, ako da, koja je književna faca pohvalila tvoju najnoviju knjigu a koja dala negativan prikaz. S prvim ćemo se javno hvaliti, a drugog ćemo medijski linčovati. Dakle, treba li to meni? Ne treba. Ne želim više sudjelovati u tom virtualnom vašaru taštine.
U VLASTITOM SVEMIRU
S obzirom na to da živimo u pandemijskom vremenu "novog normalnog", pratite li sva ta zbivanja kod nas i u svijetu i kako na njih reagirate, hladne glave ili i Vas, kao mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?- Recimo da ih pratim površno. Ne volim biti zatrpana svakodnevnim informacija i statistikama o mrtvima i živima. Ne mogu utjecati na poboljšanje statistike. Jedino što mogu jest da neprestano popravljam svoj mali osobni svemir, brinući se o svom zdravlju onako kako mislim da je najbolje i koliko je u mojoj moći. Hladne glave, dakako. A sutra što bude. Mogla bih i mirno umrijeti, recimo na nekom otoku, onom koji je odabrao i svjetioničar iz moje priče, nazvavši ga dobrim mjestom za umiranje.
Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja: U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Ladi Vukić a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Drugim riječima, što još želite istaknuti a da ja nisam pitao?- Bekim Sejranović kazao je da čitatelj nikada ne bi trebao upoznati pisca privatno. I ja se s tim slažem. Pisci nisu bezgrešni, ljudi su s manama i nedostatcima. Sigurno je da imaju i vrline, ali vrlina prestaje to biti ako se naglašava i ističe, njome se u javnom prostoru dičite. I zato želim reći da nemam ništa o sebi posebno istaknuti.
Lada Vukić u tri-četiri-pet... deset riječi?- A da se vratimo na pitanje o knjizi i pisanju?
Lada Vukić u budućnosti - nove ideje, nove knjige, nova proza...?- Aha, ovo je već ljepše. Pisci su ljudi bujne mašte. Pa tako i ja. Sljedeća tema koja me zaokuplja trenutno je u fazi razrade. Bavim se jednim ružnim društvenim događajem koji se zbio u gradu Zadru, a eskalirao je na društvenim mrežama. Iako je vijest bila lažna, nevjerojatan je bio medijski linč poduzet prema određenoj skupini ljudi...
Darko Jerković
Mogla bih i mirno umrijeti, recimo na nekom otoku, onom koji je odabrao i svjetioničar iz moje priče, nazvavši ga dobrim mjestom za umiranje...
Knjiga je život. Strah me i pomisliti i zamisliti kakav bi bio život bez knjiga i čitanja. Za mene bi to bilo ravno duhovnom odumiranju...