Damir Mađarić večeras će, 22. listopada, s početkom u 19 sati, na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u sklopu ciklusa "Ctrl Alt HNK", premijerno postaviti predstavu "Zmajevi koji ne lete", rađenu prema istoimenom romanu za mlade Ivane Šojat. Priča je to o srednjoškolki Matei koja na ruševinama ružno okončanog braka svojih roditelja utjehu pronalazi u lošem društvu i sa svojim vršnjacima konzumira opasnu drogu skrivenu iza bezazlena imena "osvježivači". Zbog toga što su je njezini "prijatelji" nekoliko puta ostavili onesviještenu na klupi u parku, ona završava na Klinici za psihijatriju, gdje se uz pomoć psihijatra Roberta konačno počinju raspetljavati njezini problemi.

Nešto više o svojim likovima i mučnim temama o kojima progovara predstava "Zmajevi koji ne lete" ispričali su nam članovi četveročlane glumačke ekipe: Matea Grabić Ćaćić (Matea), Davor Panić (psihijatar Robert), Tatjana Bertok Zupković (mama) i Vjekoslav Janković (tata).


MATEA GRABIĆ ĆAĆIĆ:


Čini se da postoji neka veza između pisma Ivane Šojat i mene jer ovo je već moja treća predstava rađena prema njezinim djelima te druga u kojoj imam noseću ulogu. Ova me priča dira i na osobnoj razini, jer naravno da me kao mladu majku zanima stvoriti optimalnu okolinu za rast mog djeteta. Ovo je priča o obitelji u kojoj počinju problemi za tu mladu djevojku, koje ona ne zna riješiti, pa je jedan od načina kako se nosi s njima odlazak u ovisnost. Sretna sam da predstava ima happy end i da se ta djevojka uspjela spasiti, zbog cijelog tog put koji je prošla kako bi se riješila ovisnosti, uključujući i susret sa psihijatrom kao likom izvan njezine obitelji i svijeta koji poznaje. Dotad se nije susrela s osobom koja joj može na drukčiji način, razgovorom i otvaranjem novih svjetova, ponuditi izlaz i priliku da sagleda sebe te da od tinejdžerice kojoj su svi drugi krivi za njezine probleme postane mlada djevojka koja preuzima svoj život u svoje ruke. Svi mi u nekom trenutku dođemo do te točke, a u ovoj se priči to dogodilo upravo zbog ovisnosti i problema koje je ona nosila od kuće.


DAVOR PANIĆ:

Nije bilo nimalo jednostavno raditi ulogu psihijatra. Nastojim temeljito prilaziti svakoj ulozi, a prilazeći ovoj, neki mi je glas jednostavno rekao da to trebam napraviti intuitivno. Nisam konzultirao struku, ne znam jesam li to trebao učiniti, to će predstava pokazati, a svoje mišljenje o tome jesam li na tragu onoga kako oni to rade reći će i struka. Zapravo mi je nit vodilja tijekom rada na ovoj predstavi, odnosno ulozi psihijatra, bila jedna rečenica našeg, nažalost, prošlog tjedna preminulog istaknutog i vrlo zanimljivog psihijatra, dr. Roberta Torrea. Prije nekih godinu dana, naime, pročitao sam njegovu knjigu u kojoj je napisao da samo dobar čovjek može biti dobar psihijatar, što se ucrtalo u moju svijest i prije nego što smo počeli rad na ovoj predstavi. Volio bih da moja uloga, uloge mojih kolega, kao i sama predstava u cjelini, potaknu ljude da makar malo razmisle i pomognu svojim bližnjima pronaći izlaz iz njihovih problema.


TATJANA BERTOK ZUPKOVIĆ:


Kazalište ima doista širok spektar zadaća i funkcija, od zabave pa sve do edukacije i promišljanja o tome gdje smo sada i kamo idemo. Ja sam uvijek za predstave koje su na neki način edukativnog karaktera, ali namijenjene ne samo djeci i mladima nego i odraslima. U predstavi "Zmajevi koji ne lete" imamo jednu situaciju unutar obitelji, odnos oca i majke te, naravno, njihovu kći, koja se našla u svemu tome. Mišljenja sam da se danas većina problema događa u obitelji. Što možemo dalje napraviti, postići ovom predstavom - ne znam, ali ćemo se potruditi. Također mislim da je svako nedjelovanje grijeh, a posebice kada je riječ o ovakvim temama. Kazalište i mi, kazališni djelatnici... upravo su ovakve predstave naš način djelovanja. Predstava je namijenjena prvenstveno mladima, ali i odraslima, jer možda se neki od njih prepoznaju u ovoj priči, možda prepoznaju nekoga iz svoje bliže okoline, možda odluče nešto promijeniti. Dođite i pogledajte ovu predstavu!


VJEKOSLAV JANKOVIĆ:

Tata iz ove predstave neupitno je dobar čovjek, ali to često nije dovoljno. Nekad čovjek mora reagirati, zauzeti se za sebe i druge. Kažem, nije dovoljno biti promatrač i patiti, a on je upravo taj koji je predugo šutio, što mu je postalo neki obrazac ponašanja. Na kraju vidimo da to baš i nije dobro, nego da se čovjek jednostavno mora zauzeti i izboriti za sebe i za ljude koje voli, u ovom slučaju za svoje dijete. Proljetos sam igrao u Mađarićevoj duodrami “Ana, njezine najbolje namjere”, gdje sam bio dominantan, onaj koji ugnjetava, pa mi je bilo interesantno s istim redateljem raditi dva dijametralno suprotna karaktera. Zajedničko im je, pak, to što obojica rade krivo. Predstavom nastojimo upozoriti na veliku opasnost, što su svakako i ove kemikalije, koje jako oštećuju i tako mlad, otporan organizam, ali mislim da je tu bit u očuvanju obitelji. Smatram da su upravo obiteljski odnosi dominantni u predstavi “Zmajevi koji ne lete”, koja zapravo govori o tome koliko je važno sačuvati obitelj, odnosno imati prave, zdrave odnose u obitelji, te kako je to zapravo uvjet za zdravog mladog čovjeka i, na kraju krajeva, za zdravo društvo.