Ako je netko ikada uspio vješto spojiti psihodeliju i punk, onda su to Echo & the Bunnymen. Potekli iz kratkotrajnog lokalnog trija Crucial Three, u čijoj su postavi uz njihova budućeg frontmena Iana McCullocha bili i Julian Cope, osnivač The Teardrop Explodesa, i Pete Wylie, koji je poslije predvodio grupu Wah!, stekli su status jednog od najutjecajnijih i najcjenjenijih sastava proizišlih iz britanske novovalne i post-punk scene kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Pod utjecajem The Velvet Undergrounda, The Doorsa i Televisiona, uvijek su zvučali “američkije” od svojih britanskih kolega, što im je otvorilo vrata da nakratko osvoje i drugu stranu Atlantika. Sa zgusnutom narkotičkom atmosferom, koja nije imala sanjivost hippie generacije, nego okrutnost punka, u vrtlogu tih dviju estetika postavili su temelje za neopsihodeliju ranih indie bendova, a ne samo njihov zvuk nego i stav preuzele su gotovo sve važne britpop-grupe.

Echo & the Bunnymen su 1978. u Liverpoolu osnovali McCulloch, gitarist Will Sergeant i basist Les Pattinson, nastupajući u početcima uz ritam-mašinu koju su imenovali Echo i s kojom su sljedeće godine snimili nekoliko demosnimaka. Kada im se pridružio bubnjar Pete de Freitas, potpisali su za WEA-ovu podetiketu Korova te nakon singla “Rescue” objavili stilski raznolik debitantski album “Crocodiles” (1980.) pokrivši široko područje između psihodeličnih balada (“Stars Are Stars”) i klasičnog punk-rocka (naslovna stvar) do eksperimentalnijih uradaka (“Villiers Terrace”). Prvijenac je dočekan uz odobravanje publike i kritike te se unatoč izraženim mračnim liričnim temama poput samoće i beznađa našao na listi najprodavanijih britanskih albuma. Mračnu psihodeliju i atmosferu na štetu melodije još je jače naglasio “Heaven Up Here” iz 1981. godine. To remek-djelo post-punka, kao i turneja koja mu je prethodila, potvrdilo je sve veću sviračku kompetentnost grupe, ali i postavilo smjernice koje su u nadolazećem vremenu iskoristila brojna novostasala imena s alternativne scene.

Dvije godine poslije kao svojevrsna fuzija prvih dvaju albuma svjetlo dana ugledao je “Porcupine”, koji je ujedno označio i početak nove faze, u kojoj je bend počeo eksperimentirati s različitim instrumentima, kao što su sitar i gajde, stapajući ih u elegantnu produkciju sa složenim aranžmanima. Melodiji je dana veća pozornost, za što je najbolji primjer himnični singl “The Cutter”, koji je postao hit s obje strane Atlantika, a album se popeo do drugog mjesta liste najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. Četvrto je, pak, mjesto na njoj dosegnula četvrta u nizu i posljednja velika ploča Echo & the Bunnymena “Ocean Rain”, objavljena u svibnju 1984., na kojoj su se našle iznimne skladbe, poput otvarajuće “Silver”, “My Kingdom”, “Seven Seas”, i najprepoznatljivija pjesma ovog liverpulskog sastava, legendarna “The Killing Moon”.

Na vrhuncu popularnosti, pod pritiskom da ponove uspjeh tog raskošno orkestriranog bisera osamdesetih s jedinstvenom kombinacijom post-punka, psihodelije i baroque popa, te na taj način ispune očekivanja izdavačke kuće, Echo & the Bunnymen odradili su turneju, a onda tri godine više-manje stagnirali i prolazili kroz međusobne razmirice, izdavši u tom periodu samo jedan, doduše veličanstven, singl “Bring on the Dancing Horses”. Ipak, 1987. objavili su više nego solidan album “Echo & the Bunnymen”, nošen dvama sjajnim singlovima - “The Game” i “Lips Like Sugar”, nakon čega su slijedili novi problemi za bend. Najprije ih je napustio McCulloch, a potom je de Freitas poginuo u prometnoj nesreći. Sergeant i Pattinson okupili su novu postavu i 1990. snimili blijedu ploču “Reverberation”, nakon koje su vrlo brzo raspustili bend. S McCullochom za mikrofonom Echo & the Bunnymen su 1996. ponovno uskrsnuli i od tada ne staju s radom; konstantno su na turnejama i u studiju, gdje su snimili albume “Evergreen” (1997.), “What Are You Going to Do with Your Life?” (1999.), “Flowers” (2001.), “Siberia” (2005.), “The Fountain” (2009.), “Meteorites” (2014.) i “The Stars, the Oceans & the Moon” (2018.).