Uz pandemiju i koronakrizu, koje su konstante već gotovo dvije godine, s ulaskom u jesen i sezonu grijanja iznova se priča i o globalnoj energetskoj krizi, s posebnim naglaskom na najavljenom poskupljenju plina. O tom aktualnom problemu, kao i o drugim energetskim temama, za ovaj broj Magazina razgovarali smo s Davorom Šternom, bivšim ministrom gospodarstva i stručnjakom za energetiku.

Je li svijet doista u novoj velikoj energetskoj krizi, o čemu mediji svednevice bruje...?

- Svijet jest u energetskoj krizi, o tome nema spora. Između ostalog, struje definitivno nema dovoljno, pogotovo iz obnovljivih izvora energije, istovremeno se, primjerice, forsiraju električni automobili, a još malo pa neće biti dovoljo struje za njihovo napajanje. Nema dovoljno skladišnih prostora, tehnološki još nisu osmišljeni za energiju koja se dobiva iz obnovljivih izvora i koja se ne potroši u jedan dan te se mora skladištiti. Ni pitanje budućnosti vodika kao zamjenskog goriva još uvijek nije riješeno ni tehnološki ni infrastrukturno... Što se plina tiče - događa se pad proizvodnje zbog nedostatnih ulaganja u istraživanje i proizvodnju plina. Osim toga, Rusija, kao najveći svjetski proizvođač plina, velik je dio svojih isporuka usmjerila prema Kini, kao odgovor na otpor nekih članica EU-a izgradnji Sjevernog toka 2. A cijena koju plaćaju kineski trgovci viša je od one koja se postiže u Europi, što je također važan faktor... Istovremeno Kinezi ponovo otvaraju rudnike ugljena i stavljaju u pogon svoje termoelektrane na ugljen. U međuvremenu je Njemačka zatvorila svoje nuklearke, što je dovelo da pada mogućnosti opskrbe električnom energijom, pa se Berlin okrenuo Moskvi, odnosno Sjevernom toku 2. Bez obzira na to što je lider EU-a, Njemačka se s Rusijom brzo dogovorila, prisilile su skandinavske zemlje da prihvate prolazak cjevovoda baltičkim podmorjem. I Hrvatska je izgubila u odnosima s Rusijom jer smo bili protiv Sjevernog toka 2...

Koji su još razlozi što dolazi do poskupljenja plina...?

- U očekivanju porasta cijena i niskih zimskih temperatura, kompanije su počele skladištiti jeftiniji plin, čemu su dokaz relativno puna skladišta, kojih, međutim, nema dovoljno. Problem je bila i blokada Sueskog kanala zbog nasukavanja onoga golemog broda s kontejnerima ljetos, što je dovelo do naglog skoka vozarina, uključujući i vozarine LNG-a. To se u konačnici iskazuje kao porast cijene plina, a time raste i cijena prirodnog plina, jer se povećava mogućnost dodatnog profita, što dobro iskorištavaju trgovci i burze.

No, bez obzira na sve probleme, naftni derivati ipak još ne idu u povijest...?

- Mislim da ćemo ih još dugo trošiti i procesi zamjene trajat će nekoliko desetljeća, sve dok se ne nađu odgovori na tehničke i tehnološke izazove koji postoje. Inače, plin će se i dalje koristiti u petrokemiji, za proizvodnju umjetnih gnojiva, tu nema još uvijek zamjene za plin. Sve u svemu, nemojmo se zavaravati, ugljikovodici će i dalje biti potrošna roba, no možda će njihova upotreba padati, ali cijena neće, sve će manje plina i nafte biti na tržištu, a potražnja će biti sve veća, pa onda i cijene sve više.

Što se plinske opskrbe tiče, kakvo je stanje u Hrvatskoj, imamo li prije dolaska zime dovoljno plina?

- Mislim da nemamo. U Hrvatskoj se energetika zanemaruje već niz godina. Između ostalog, ono što je bitno za svaku zemlju jest to da ima strateške rezerve, a RH u tome loše stoji, primjerice, proizvodnja plina sada nam je otprilike trećina ili ispod trećine naših potreba, i u slučaju neke jake zime zaustavljanjem plina za industriju i petrokemiju možda bismo mogli zadovoljiti potrebe kućanstva, možda ako se uključi i podzemno skladište Okoli. Nažalost, propuštena je prilika da se sagrade nova skladišta za plin. Energetska politika u Hrvatskoj je loša, od strateškog plana koji postoji do njegova realizacije dug je put, puno smo toga propustili svih proteklih godina dok smo mirno gledali kako Ina gubi svoju važnost na hrvatskoj ekonomsko-političkoj sceni. Svi su to šutke promatrali i sad imamo to što imamo. Ina se pretvorila u trgovačko društvo s nekom malom proizvodnjom i bez budućnosti, u vlasništvu Mola, koji prije svega gleda svoje interese.

Plin ćemo morati i dalje uvoziti, vjerojatno u većim količinama, ovisno o jačini zime...?

- Pa mi i tako uvozimo plin, a da bismo zadovoljili sve potrebe, uvozit ćemo ga i po višoj cijeni.

Ako Petrokemija ostane bez plina ili joj se dobava plina ograniči zbog potreba kućanstva, ostat će poljoprivreda bez gnojiva...?

- Uvozit ćemo onda gnojivo. Sve je to s energetikom, ukupno gledajući, jedan složen i osjetljiv mehanizam o kojem treba stalno voditi računa, no očito da to kod nas ne funkcionira kako bi trebalo.



Kad sve uzmemo u obzir, energetska stuacija nije nam baš sjajna...? Ni u Hrvatskoj ni šire, u Europskoj uniji...?

- Ne bih rekao da situacija nije sjajna, više je neizvjesna. Usto se, primjerice, ne radi dovoljno brzo na obnovljivim izvorima energije, teško se izdaju dozvole, istovremeno se, da ponovim, ne osmišljava način za pohranu, skladištenje takve energije. Bilo bi dobro da se u RH naprave još jedna-dvije reverzibilne elektrane, to bi bio najbolji način za skladištenje električne energije iz obnovljivih izvora, no sve skupa ide sporo i mukotrpno, nema političkog interesa, a, nažalost, u Hrvatskoj ekonomska situacija izazvana pandemijom i potresima nije takva da država sebi može previše toga dopustiti.

A ni u okvirima EU-a nije sve postavljeno onako kako bi trebalo, kako to neke druge zemlje rade oko pitanja energetske sigurnosti.

Po meni, EU pada na svim ispitima kad dolazi do neočekivanih situacija. Ovo što se sada događa s energijom u Europi, gdje svaka zemlja prije svega gleda sebe, jest u neku ruku logično, ali to smo mogli i očekivati. Slično se dogodilo i kad je buknula pandemija, pa je bilo pitanje tko će prvi do cjepiva.

Sada se to ponavlja s energijom, ali i u drugim slučajevima koji traže brzo odlučivanje i djelovanje.

Sve što se danas zbiva posljedica je nedovoljno osmišljene dugoročne energetske politike, prije svega u Europi i što se RH tiče, a onda i u cijelom svijetu. Istovremeno tzv. zelene energije zahtijevaju da se subvencionira sve što je moguće pod formom certifikata CO2 i u inače dobroj ideji dekarbonizacije svijeta odjednom su se počele događati stvari koje su nekorektne i amoralne, a to je da se s tim CO2 certifikatima trguje na burzi pa se to pretvorilo u nekakvo virtualno sredstvo plaćanja, što bih nazvao energetski bitcoin! Svi trguju time, ne samo Kina...

Cijena je narasla četiri puta. Dobra namjera pretvorena je u trgovački instrument, što će nekima donijeti zaradu, a svima oduzeti energetsku budućnost.



Za kraj, malo o klimi, koja je stalno aktualna. Zašto dogovor oko klimatskih promjena ide sporo...?

- I ne može ići brzo. Promjene koje se događaju nisu od jučer ili prekjučer, nego od početka industrijske revolucije, prije 200 godina! I sad bismo mi htjeli preko noći riješiti problem, to jednostavno ne ide, a, osim toga, svi zaboravljamo jednu stvar - na Zemlji nas već ima gotovo osam milijardi! Svaki od tih ljudi isijava između 36 i 37 Celzijevih stupnjeva, a kad broj stanovnika pomnožimo s tih 36-37 stupnjeva, izračunajte koliko je to energije. A sve te ljude treba i hraniti, osigurati im dom, grijanje, hlađenje, napose energiju za život...

Pritom osim sa CO2 imamo sve više problema i s plinom metanom, požarima, poplavama, potresima..., globalnom promjenom klime.

Moramo se naučiti da ćemo promjene morati prihvatiti i da ćemo se morati prilagoditi novim uvjetima, na promjenu klime globalno i lokalno, a pritom će biti puno problema, između ostalog, s klimatskim migracijama... Nitko, međutim, ne želi poći od sebe, očekujući da će probleme netko drugi riješiti. Svatko radi, nažalost, po svome... Vrtimo se u krug. (D.J.)