Magazin
MR. SC. IGOR GROZDANIĆ ENERGETIČAR I ENERGETSKI EKONOMIST

Rješenje je u potpunoj dekarbonizaciji svih segmenata energetskog i industrijskog sektora
Objavljeno 16. listopada, 2021.

Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku kao budućem europskom energetskom lideru uz bok elektrifikaciji. To su većinom mali i srednji projekti, za veće ćemo se morati malo pomučiti - navodi mr. sc. Igor Grozdanić, energetičar i energetski ekonomist, te u nastavku piše:



- U globalnim razmjerima odigravaju se iznimno zanimljivi i izazovni procesi koji dolaze na naplatu jer nismo znali dovoljno cijeniti energiju i lance energetskog globalnog sektora. Cijene naftnih derivata, plina i električne energije ubrzano rastu, iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, a za to postoji mnogo čimbenika/mnogi čimbenici, većina njih je povezana uz nerazumijevanje energetskog tržišta i vizije današnjeg energetskog sektora, industrije zaštite okoliša i održivosti.

Zelena tranzicija (drugi naziv: Zeleni oporavak) jest proces koji se u Europi i EU-u odigrava već 25 godina i to je proces koji pomiče granice prema obnovljivim izvorima energije, promjeni paradigme potrošnje i proizvodnje prema građanskoj energiji (energiji koju samostalno mogu građani ili udruge građana proizvoditi na mjestu potrošnje). Europa promovira energetsku tranziciju kao civilizacijski iskorak prema Europi kao prvom klimatski neutralnom kontinentu do 2050. Međutim, paralelno s pokušajima Europe da postane klimatski neutralna događaju se zanimljivi procesi koji zbog tromosti europskih političara i politika kasne s tranzicijom, ne cijeni se dovoljno uloga energije u ovom procesu, zanemaruje se struka i vizija modernog energetskog sustava.

GEOSTRATEŠKE ZAMKE


Nabavna cijena prirodnoga plina na europskom tržištu porasla je od početka ove godine za više od 200 %, ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama prirodnog plina od petogodišnjeg prosjeka, visokim cijenama emisija CO2 na europskome tržištu, a rastu potrebe za plinom u Aziji, posebice u Kini, ruskim političkim zavrzlamama povezanim s puštanjem u rad plinovoda Sjeverni tok 2 i premalim ulaganjima u nova nalazišta i obnavljanje rezervi plina.

Naftni derivati već peti tjedan zaredom rastu i problemi postaju veliki. Sve to dovelo je i do problematike cijena i opskrbe električnom energijom. Naftni derivati trebaju otići u povijest, ali nikako da odu i, dapače, cijene sve više rastu. Tu je više čimbenika, od poremećaja lanca opskrbe zbog pandemije, smanjenja zaliha, povećanja potražnje nakon lockdowna, smanjene proizvodnja nafte i smanjenog obnavljanja rezervi nafte, posebice u europskim državama, preko nedostatnih kapaciteta zelenih izvora energije na koje se računalo, posebice u Njemačkoj i dijelom u Španjolskoj, sve do početka sezone grijanja i manje proizvodnje dizela.

OPEC ne želi povećati proizvodnju jer će padati cijene. Nijemci pokreću elektrane na ugljen. Što je znakovito i opasno za energetsku tranziciju i promjenu energetske paradigme u Europi. Sve što je dosad stavljano sa strane ponovno će se uključivati. Svi su računali na vjetar i solar, a na kraju se pokazalo da to nije dovoljno. Počele su raditi plinske elektrane, što je povećalo potrošnju plina. Plin se vraća u igru preko plinskih elektrana u Njemačkoj.

I tu nije nikako kraj, počinje se ozbiljno računati i kalkulirati s nuklearnim elektranama, posebice u srednjoj i istočnoj Europi. To možda nije dobro za zelenu tranziciju, ali za energetski sustav bi moglo dati malo sigurniju opskrbu energijom. Tu moramo pohvaliti ministarstvo Vlade RH MINGO, koje je objavilo da se razmatra drugi blok u Sloveniji, u Krškom.

PROMJENA PARADIGME


Nedostatak vizije i promjena paradigme u Europi i Hrvatskoj imaju svoju cijenu. Jednostavno, nismo prešli na zelenu tranziciju na vrijeme, a sada prerano izbacujemo prirodni plin koji je trebao upotpuniti tranziciju i imati ulogu u balansiranju (uravnoteženju) sustava. Nedostatak vizije nam je omogućilo i fokusiranje samo na velike projekte u obnovljivim izvorima, dok su građani pomalo diskriminirani i marginalizirani s malim i srednjim projektima koji su zapravo najveći potencijal na hrvatskim prostorima!

Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku kao budućem europskom energetskom lideru uz bok elektrifikaciji! Naime, energija (to se posebno odnosi na Hrvatsku) podcijenjena je roba, a sektor i njegovi djelatnici pomalo marginalizirani. Činjenica je da se u Hrvatskoj preko cijena energenata vodi socijalna politika koja s vremena na vrijeme dođe na naplatu zbog energetskih šokova na tržištima EU-a. Jednostavno, moramo mijenjati paradigmu, energetska politika Hrvatske treba se okrenuti prema njegovim stvarnim i neiskorištenim potencijalima (geoterme, sunce i bioplin), a građane privikavati na tržišne uvjete. Energetski siromašnim građanima trebamo omogućiti modele i programe energetskog siromaštva. No predložimo i rješenja za tržišne nedaće i porast cijena energenata i goriva. Postoji ih nekoliko, jedno je za naftne derivate, a to su tzv. plivajuće trošarine, međutim, to je kratkoročno rješenje i država se tome pomalo opire. Naravno, neće se moći opirati ako cijena dizela dođe do 13 kuna. Zapravo, to je stvar percepcije u javnosti što je psihološka granica, je li to 13, 14 ili čak 15 kuna?

Stvari s trošarinama su unaprijed zadane. Državi je potreban novac, a svaka država ubire na svoj način porez od naftnih derivata i fosilnih goriva. Stvar je samo psihološke percepcije. To bi trebala biti kratkoročna mjera kada derivati prijeđu psihološku granicu za potrošače, uglavnom građane. S druge strane, u EU-u se smatra da je više od 20 % građana (brojke idu i do 25 %) u skupini energetski siromašnih. Ne mogu plaćati svoje osnovne režije za energente i imaju lošu infrastrukturu. Kod nas je to još teže odrediti.

PLINSKE STRATEGIJE


Međutim, upravo je u tijeku popisivanje stanovništva, što je prilika da se utvrdi koliko i s kojim nekretninama, infrastrukturom naši građani raspolažu. Naime, definirajmo tko je siromašan, tko je energetski siromašan, a tko se pravi pametan i skriva iza loše cjenovne politike. Svi ostali, osim prve dvije skupine, morat će u 21. stoljeću plaćati tržišne cijene energenata. Država ne može voditi socijalnu politiku preko energetike i sektora zaštite okoliša, jer se time uništavaju ti sektori, njihov razvoj, nove tehnologije, marginaliziraju se projekti i tehnologije OIE-a, a i stručnjaci nam odlaze.

Nabavna cijena prirodnoga plina na europskome tržištu porasla je od početka ove godine za više od 200 posto (ponegdje i 280 posto), ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama prirodnog plina od petogodišnjeg prosjeka, visokim cijenama na europskome tržištu emisija CO2, što sam više puta predviđao u posljednjih godinu dana, daljnjem rastu potreba za plinom u Aziji, posebice u Kini (povećanju potrošnje u Indiji od 10 posto u posljednje tri godine), ruskim političkim zavrzlamama povezanim s puštanjem u rad plinovoda Sjeverni tok 2 i premalim ulaganjima u nova nalazišta i obnavljanje rezervi plina. To posljednje bih naglasio da je razočaravajuće i pomalo dolazi na naplatu potrošačima u EU-u. Plinske kompanije u Europi očigledno se ne snalaze u novonastalim uvjetima zelene tranzicije i u posljednjih dvije godine bombardirane su preporukama i naputcima o prirodnom plinu kao energentu u tranziciji, umjesto da se priča o prirodnom plinu kao čvrstoj karici i lideru energetske tranzicije Europe. Moram naglasiti da je takvo stanje trenutno na snazi samo u Europi. Kina i Indija iz godine u godinu povećavaju uporabu prirodnog plina, od industrije do energetskih postrojenja. Tako je, na primjer, Indija povećala svoju potrošnju prirodnog plina za 10 posto u posljednje tri godine bez obzira na COVID! Japan drži svoju potrošnju plina na stabilnim količinama u posljednjih pet godina, kao i Republika Koreja.

Hrvatski građani imaju sreću što se, prema metodologiji energetske agencije HERA, cijene neće mijenjati do 31. ožujka 2022. Međutim, u novoj plinskoj godini od 1. travnja iduće godine moguća su povećanja od 30-ak posto (mislim da je to maksimalno), iako vjerujem da će se tržište smiriti. Naime, krajnji potrošač plaća cijenu prirodnoga plina koja se sastoji od nabavne cijene, troška distribucije i troška opskrbe. Trošak nabave plina određuje se prema dnevnoj cijeni terminskih ugovora na europskome tržištu u razdoblju od 1. listopada prethodne godine do 31. kolovoza tekuće godine i tečaju eura prema hrvatskoj kuni u tome razdoblju. Hrvatske potrošače ta općenita formula ne dira, tj. ne primjenjuje se za regulacijsku godinu 2021./2022. koja je počela 1. travnja ove godine, a završava 31. ožujka iduće. Što se tiče hrvatske energetske strategije, ona nije idealna, ali je dobar put prema razvoju naših potencijala. U Osijeku sam nedavno na pozvanom predavanju izjavio da se Hrvatska mora okrenuti svojim domaćim i lokalnim resursima i znanjima. Ponavljam, imamo velike potencijale u suncu, geotermalnim izvorima, biomasi i bioplinu kao i vodi. Imamo dovoljno kvalitetnih stručnjaka koji su radili i vani, imamo velike i renomirane tvrtke kao što su INA, Končar i HEP, srednje kao što su Turbomehanika, Ivicom, Scan i Simens energy. Znači, hrvatska budućnost, a posebno energetska i održiva, ne bi trebala doći u pitanje!

Piše: Igor Grozdanić
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana