Od "Sjaja epohe" do "Ne plači, dušo" prošla je 31 godina. U međuvremenu je objavio niz drugih zapaženih knjiga, pa, kad cijelu svoju spisateljsku karijeru pogleda sad iz neke "inventurne perspektive", kakav je dojam, je li zadovoljan postignutim, bi li što mijenjao da sad počinje pisati ili se sve odvijalo (ne)očekivano u tih trideset i kusur godina književne karijere... pitali smo Borivoja Radakovića, hrvatskog književnika, čija je nova knjiga, spomenuta "Ne plači, dušo", nedavno objavljena u nakladi zagrebačkog V/B/Z-a?

- Nije mi još palo na pamet da pravim rezime svog rada, još manje svog života. Jednostavno živim kao i dosad. Nikada nisam pravio planove, pa sada nisam u poziciji u kojoj bi se nalagalo da podvlačim crtu i kažem da sam nešto obavio, da mi je nešto ostalo, da budem ponosan ili da se stidim onoga što sam učinio. Ipak, da sada sve trebam proživjeti iznova, silio bih sebe da ne budem tolika lijenčina kakva sam bio, da ne dam sebi da me odvuku ne baš važne stvari. A opet, zbog mnoštva tih ne baš važnih stvari ispao sam ovakav kakav jesam. Nisam nikada krao ni riječi ni stvari, "nisam lago, nisam, tek zapanjen sam stao"... Pisao sam kad mi se pisalo i, dobro ste rekli, sve se događalo neočekivano, bez plana, a to mi se sviđa.

Još malo o prošlosti. Kad ste pisali "Sjaj epohe", bili ste prvi koji je kao temu tretirao nogometne navijače, uz nezaobilazne reference na punk, post-punk i novi val. Koliko su Vas ta generacijska iskustva, i navijačka i glazbena, ona masovne popularne kulture, formirala kao književnika, pisca, ali i kao čovjeka...?

- Imam sestru koja je od mene starija pet i pol godina i koja mi je otkrivala svjetove. Ona je prva bila rockerica, ona je prva starcima rekla da ne voli njihov ukus i narodnu muziku, nije htjela da joj kupe harmoniku... Sve su to male stvari, ali su meni dječaku bile izuzetno važne i djelovale su na mene, odgajale me i obrazovale te me usmjerile da budem buntovnik, da osjetim i živim sukob generacija, da ne ustuknem pred autoritetima. U rock and rollu sam imao svoj ukus, a on se nije podudarao s većinskim rockerskim ukusom. Volio sam The Rolling Stones, a ne The Beatles, a to je šezdesetih bila silna podjela. Tukli smo se da jedni drugima dokažemo tko je "bolji". Danas se i sam divim Beatlesima kao što se vjerojatno mnogi moji nekadašnji "protivnici" dive Stonesima. Ipak, glavna podjela je zauvijek ostala. Godine 1975. pojavljuje se Bijelo dugme, ali i Buldožer! Nešto kasnije - s jedne strane glam-rock, simfo-rock, jazz-rock, a s druge punk! Sam, pak, nisam težio uklapanju u pleme, ali sam odlazio na mjesta gdje se kroz glazbu artikulirala slika svijeta koja mi je bila bliska. Nekoć pacifizam, seksualno oslobađanje..., poslije kritika politike i političara, socijalno osvješćivanje, antibirokratizam... Sve sam to živio i normalno je da sam to, ah, utkao u svoje pisanje. Sve je to bilo tako davno, a ja se ne volim sjećati.



Kad smo kod masovne popularne kulture, koliko me sjećanje služi, prvi ste u tadašnjoj Hrvatskoj pisali i o punkerskim pjesnicima kao što je John Cooper Clarke, a čitateljima ste otkrivali i predstavljali i nove britanske pisce poput Hanifa Kureishija. Odakle takvo intenzivno zanimanje za scenu Velike Britanije, i glazbenu i književnu, pa i filmsku...? Koliko danas pratite sve što se zbiva u Ujedinjenom Kraljevstvu?

- Ne znam ni sam odakle to. Moja je sestra u osnovnoj školi učila engleski, a ja sam kao spužva upijao sve što mi je govorila, znao sam sve pjesmice napamet i kad sam pošao u peti razred, dočekao me isti udžbenik engleskog iz kojeg je učila i moja sestra. Nastavnica se nije mogla načuditi tome - učenik u petom razredu već zna taj udžbenik napamet! He-he. Tako je to valjda počelo. Poslije je nastupio bombardman engleskog jezika i kulture, ja sam čitajući, slušajući i učeći uviđao kako se sve nešto što je meni važno događa u Engleskoj, ponajčešće u Londonu. Davno sam bio fasciniran činjenicom da u Londonu u istom trenutku žive James Joyce, Virginija Woolf, Bernard Shaw i nebrojeno mnoštvo ljudi na čijim sam se djelima odgajao. Čežnja za Londonom neprekidno je rasla. Tamo sam prvi put otišao 1980., a poslije toga mnogo puta na kraće ili duže boravke. I da, sve što se o Londonu zna, istina je. "Tko se zasitio Londona, zasitio se života", "bolje je šetati Londonom nego poljem", divno je sretati ljude "From Regent to Leicester Square"... Išao sam na književne večeri u pub Filthy McNasty i na sjajne književne nastupe pisaca u programu Wox and Roll kod Richarda Thomasa, nekadašnjeg ton-majstora koji je radio s The Clash, a poslije na svojim tribinama ugošćivao svakoga tko je nešto značio u britanskoj književnosti. S ponosom govorim da sam jednom i ja nastupio kod njega u jednom pubu na Islingtonu, kad sam predstavljao knjigu Croatian Nights, koju sam uredio s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom i objavio u Londonu kog Serpent‘s Taila. Nažalost, odlasci u London su se prorijedili, korona je i to zaustavila. Kako pratim novine, primjećujem da je opet stasao poveći broj pisaca o kojime ništa ne znam, koje nisam čitao. Gotovo da je nemoguće pratiti britansku književnost iz Zagreba. Tako, zasada, stagniram.

S prošlim vremenima u vezi - mediji svako malo spominju 80-e, te su godine danas kurentna retroroba, gotovo da vlada retrovirus za glazbom i stilom osamdesetih prošlog stoljeća. Kakav je Vaš odnos prema tom "trendu" i općenito takvoj vrsti nostalgije...?

- Ne volim nikakvu nostalgiju, pa tako ni tu. Osamdesete su bile produktivno vrijeme u kulturi gdje je cvjetao raznobojni novi val, snimali su se odlični filmovi, pristaše "nove slike" formirali su odličnu generaciju slikara, avangardisti kao pokojni Željko Jerman, Tom Gotovac, pa Vlasta Delimar i drugi... bili su u naponu, a dekada je završila u sjajnom duhu u Zagrebu s Univerzijadom koja je donijela mnoge pozitivne promjene. Onda su došle devedesete i sve je otišlo u pičku materinu, da prostite.

Malo o bližim vremenima. Kad ste dobili književnu nagradu "Janko Polić Kamov" za knjigu "Hoćemo li sutra u kino", u komentarima ste između ostalog izjavili da ste imali dva defloratora u svom životu - Janka Polića Kamova i Sex Pistols! Za one koji žele viša, šira i dublja saznanja, može li malo pojašnjenja o toj izjavi, ali i o Kamovu i Johnnyju Rottenu...?

- Ta mi je nagrada izuzetno draga jer mi ju je dodijelilo Društvo hrvatskih pisaca, kolege, dakle. I, eto, nagrada je nazvana po Janku Poliću Kamovu, kojega sam otkrio u gimnaziji i koji mi je (hvala, hvala) razorio kičersku iluziju stvorenu obrascima lektire, čije su mi pjesme i priče rušile kanone, vratile mi misao na književnost kakva je bila u početku jer joj je u središtu bila srdžba (ha: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Pelaju sina", zar ne?). Od njega sam nasljedovao misao o "vječnom pubertetu", gnjev, prezir prema ustaljenom tipu umjetnosti... I onda se kroz vrijeme umjetnost pretvorila u maniru, rock and roll naročito s hard rockom i heavy metalom, sve se pretvaralo u dosadu i onda odjednom grunu punk: Sex Pistols i Anarchy in the UK, nemilosrdno, žestoko razorno za prošlost, ponajprije svoju. Tada sam već imao 27, 28 godina, i kao da sam s njima osjetio žešći, ozbiljniji, kobniji pubertet. S naukom - nikad robom, nikad robotom! Kamov je umro mlad, ali Johnny Rotten, pravim imenom Johnny Lydon, srećom živi i u svakoj novoj fazi istražuje, nudi novo. Imao sam veliko zadovoljstvo biti na koncertu njegova Public Image Ltd u zagrebačkoj Tvornici kulture i diviti se njegovoj predanosti umjetnosti, namjernom preuzimanju pozicije lude (što je uvijek radio) i neumoljivu preziru prema laži.



S obzirom na Vaša bogata spisateljska iskustva, postoji li još neko intrigantno područje kamo bi Vas mogla odvesti potraga za novim inspiracijama...? Možda u idućoj knjizi....

- Mnogo je oko nas intrigantnih područja, teme se same nude ili ih otkrivamo. Ali tema je najniži rang uživanja u književnosti ili proučavanja književnosti. To je očito i u onih koji se odaju pisanju: odabiranje popularnih tema, pokušaj da se na prvu loptu stekne popularnost. To je područje za mnogo laži, ljigavih osjećaja. Upravo čitam jednu američku spisateljicu - tema joj je Mee Too. Toliko je tu stereotipa, besmislica i kiča da ni sam ne znam kako ću se probiti do kraja. Nasilje nad ženama, korona, nacionalna oslobađanja, emigranti... Eto "velikih" tema u kojima nam autori nude "pravu" istinu. Ljudima od ukusa to je odbojno. Nemam živaca za takvo silovanje temom. Dakle, književnost je mnogo više od teme, ma koliko se nekome neke teme čine svetima. Dobro sami ističete - važni su ljudski odnosi, identiteti, mogućnosti... A što je s jezikom, sintaksom, formom...? - to je prostor koji mene više zanima i kao čitatelja i kao pisca. Ono s temom odbija me jer uvelike sliči na ratno profiterstvo. U ovom trenutku pišem roman o nekome tko ne želi umrijeti u strahu od smrti i odluči biti aktivan - organizira recitatorski zbor. Tu se pojavljuje veći broj likova koji stupaju u razne tipove odnosa - ljubavi, mržnje, zavisti, promašenih očekivanja, sudaraju se stari i mladi, muškarci i žene, kreativci i amateri psihopati i sociopati, vođa zbora dovodi svog sina, prilično nadarenog momka divna glasa, ali destruktivnog, ocemrsca, što bi se reklo - "lijevo smetalo". Bit će gadno proći između toliko likova i doći do kraja, ali upuštam se...

Konačno, dolazimo i do Vaše nove knjige "Ne plači, dušo". Svih 11 priča su sjajne, no posebno me se ipak dojmila priča "Mi nemamo budućnost!", koja mi po naslovu zvuči kao pjesma Sex Pistolsa, premda je tema bitno drukčija, ili nije? Vaš komentar?

- Da, da, na prvu naslov te priče doista podsjeća na finale stvari God Save the Queen, s onim stalnim ponavljanjem: "No future...". Ipak, ta stvar Sex Pistolsa žestoka je kritika britanske monarhije i kapitalizma, a moja priča govori o ženi pred mirovinom koja se zaljubljuje u 35 godina mlađeg vodoinstalatera. Vole se strasno, toplo, ljudski, a ona osjeća oko sebe ne rodnu, nego dobnu segregaciju. Suprotnost joj je muškarac koji se boji njezine energije i vitalnosti i povlači se u svoju starost i starenje. Ta vitalna žena s mladićem doživljava ljubav koju je priželjkivala u svojoj mladosti. Taj par je rasterećen od svega - ne mogu imati djecu, ne moraju ništa planirati, ne trebaju ništa žrtvovati, ne moraju štedjeti za crne dane, jednostavno sretni su jer - nemaju budućnost!



Kad smo kod Vaših priča, dojmljivo mi je i na koji način rabite zagrebačku kajkavštinu. Koliko je inače za Vas važan taj jezični idiom/dijalekt? Nije krležijanski, odnosno kerempuhovski, ali svakako jest urbano identitetni...

- Silno volim kajkavštinu. Moja kajkavština nije Krležina, jer je njegova zadaća od početka bila potpuno drukčija. Odabirao je ruralnu kajkavštinu oplemenjenu jezikom starih kajkavskih pisaca u trenutku kad je kajkavština potisnuta na rub da se raspline. Krleža je u Baladama Petrice Kerempuha napisao veličanstvenu poemu. Nedavno je Boris Perić napravio izuzetan pothvat i preveo cijele Balade na standardni njemački jezik. Germanisti, a naročito profesor Viktor Žmegač, veoma hvale upravo tu odluku. Krleža nije htio registrirati ruralnu kajkavštinu i raznovrsnost njezinih dijalekata nego je učinio jedino što je trebalo - u nepostojanju standarda napravio je jezičnu koine, čiji je jedini mogući prijevod upravo prijevod na neki jezični standard. Razni su se prevodioci nekoć trudili da u njemačkom, talijanskom, francuskom pronađu neki dijalekt pa da na njega prevedu Krležine Balade. Pokazalo se da je to bilo pogreška - bilo je nemoguće unutar nekog standarda naći takav dijalekt i neki kraj u kojem su stanovnici proživljavali sve nedaće što ih je proživljavao Krležin puk. Ja sam, pak, odabrao zagrebačku, urbanu kajkavštinu, koja je izrasla iz radničke sredine. Ne, dakle, onu koja nam se kroz malograđanštinu nudi u kičastim slikama "kak se nekad živelo", u sitnoobrtničkoj, malograđanskoj sredini. Kajkavština je vitalna, preživljava unatoč marginaliziranosti, ismijavanju i brkanju raznih govora (dovoljno je pogledati Gruntovčane). Očistila se svojih germanizama, zamijenila ih anglizmima, pod neprekidnim je udarom štokavskih medija, neprekidno se mijenja, ali ne nestaje. Uh, to mi se sviđa! Kad pišem, lakše, premda sam štokavac, pravim lik koji govori kajkavski negoli lik koji govori standardnim jezikom. Kajkavac mi je neposredniji, mekši, bio on "pozitivan" ili "negativan".

A moram reći i ovo: svojevremeno mi je Beogradsko dramsko pozorište izvelo dramu "Kaj sad?" (za koju sam inače dobio nagradu na Marulićevim danima). Dramu je režirao glasoviti Igor Savin, Dubrovčanin inače. Nazvali su me i rekli da tekst nimalo neće dirati i da će glumci govoriti kajkavski, naježio sam se. Bojao sam se da će sve ispasti karikatura. Stigoh sa strahom na premijeru. Predstava počinje, u gledalištu čudan, neobičan muk. Svakako zbog čuđenja zbog jezika. Trebalo je desetak minuta da se publika privikne i opusti. Poslije je bilo divno. A u svemu tome, sve na izvrsnoj kajkavštini koja bi bez ikakvih problema prošla i u Zagrebu. Glumci predvođeni Mišom Janketićem kajkali su kao da su došli iz zagrebačkog Trnja. Nisu kajkavštinu učili kao dijalekt (jer to kajkavština nije), nego kao jezik (a to kajkavština jest!).



U pričama iz zbirke "Ne plači, dušo" referirate se i na motive nasilja, voajerizma i dr. Koliko je izazovno kroz pisanje razotkrivati neke od stereotipova, tabua, biti i provokativan...? Drugim riječima, što je zapravo za Vas književnost, što za vas znači biti pisac...?

- Mnogo govorim o nasilju, odnosno protiv nasilja, jer je nasilje svuda oko nas, u svim porama života - na ulici, u tramvaju, u obitelji, u javnom prostoru, u dječjem vrtiću, svagdje. Ja se nasilja bojim, užasavam ga se. Nasilje se može provoditi šakom, oružjem, spolom, vlašću, društvenim pravilima, i pogledom. Da bih to pokazao, napisao sam priču o jednom naoko bezazlenom voajeru. Najstrašnije je kad primitivci slave nasilje i zločin i koriste se književnim sredstvima, bez iznimke primitivnim. Tako je ona Thompsonova pjesma od koje normalnog čovjeka hvata jeza, gdje slavi koljače i naziva ih "mesarima", dno s kojeg još korak nedostaje do kanibalizma. Istog je ranga sumanuto prikazivanje zla kao dobrog čina kad su u logoru za istrebljenje ljudi izvodili operete. Ljudi bez kulture, neuljuđeni dakle, mogu posegnuti za kulturom u izrazito nekulturne svrhe, sadističke i ubilačke. Teror kulturom! Bježimo od toga.

Kad smo kod pisanja, može li se kod nas, u RH, od književnog stvaralaštva dobro živjeti ili se mora "širiti područje borbe" kako bi se preživjelo?

- Ne može se živjeti od pisanja. Julijana Matanović je nekidan pokazala "računicu" - i ona i ja za tisuću prodanih primjeraka dobivamo 6 ili 7 tisuća kuna. Recimo, prosječnu plaću u Zagrebu. Ali tko će svaki mjesec napisati roman. I još ga prodati. Pišemo samo mi glupani.

Borivoj Radaković u ovo digitalno, globalno umreženo doba društva spektakla? Koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Radim na tome da se isključim iz društvenih mreža i da svedem stvari na nužno. Velik je to gubitak vremena, umor raste, zadovoljstva nema. A zbilja mi se ne da pratiti što je tko jučer večerao, gdje je bio i što misli o cijepljenju...



S obzirom na to da živimo u pandemijskom vremenu "novog normalnog", pratite li sva ta zbivanja kod nas i u svijetu i kako na njih reagirate, hladne glave ili i Vas, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice? Koliko Vam je teško pao izostanak živih rock-svirki, koncerata, između ostalog, zbog korone...?

- Sutrašnjica je uvijek neizvjesna i kao takve je se ne bojim. U početku pandemije sumanuto sam pratio portale naše, talijanske, engleske, iz trenutka u trenutak, postao sam obuzet. Nedostajali su mi i koncerti i kazalište, normalan građanski život. Moja priča u tome nije nimalo posebna. Baš nam se svima gadno dogodilo - nemamo se pravo jedni drugima žaliti kad je svima bilo i još uvijek jest - isto.

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja: U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Borivoju Radakoviću, a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Drugim riječima, što još želite istaknuti, a da ja nisam pitao?

- Nije da me nitko nije pitao, ali rado ću reći da sam član odličnog benda. Zovemo se BoraBora i slijedimo spoken word poetiku. Piko Stančić, Marino Pelajić, Saša Novak i Toni Markulin, sve provjereni glazbenici i, eto, ja s njima, pravimo kompozicije, ne sasvim uobičajene. Moja je uloga da pišem tekstove i govorim ih. Ne pjevam. Ali vidim nekidan da je i John Cooper Clarke propjevao. Možda me to ohrabri, tko zna.

Borivoj Radaković u tri-četiri-pet... deset riječi?

- Volim svoju ženu!

Zaključno, jedno pomalo morbidno pitanje - što biste željeli da piše na Vašoj nadgrobnoj ploči, kako bi glasio epitaf za Borivoja Radakovića?

- Tko je ono rekao: Gdje sam ja - nema smrti; gdje je smrt - nema mene! O smrti ne želim govoriti ni misliti, a još manje se za nju pripremati tako da smišljam epitaf za sebe. U zbirci "Ne plači, dušo" imam priču o piscu posmrtnih govora. To je najviše što sam mogao reći o toj stvari.