Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, tanzanijski pisac Abdulrazak Gurnah, rekao je kako je prekrasno biti nagrađen te da je počašćen što mu je dodijeljena nagrada koju je dobio tako velik niz vrsnih pisaca.

- Mislim da je to prekrasno. Zahvalan sam Švedskoj akademiji što je nagradila mene i moje djelo. To je sjajno, to je tako velika nagrada i tako je dugačak popis divnih pisaca, još nisam svjestan svega - rekao je Gurnah, kako prenosi Reuters te dodao da je bio jako iznenađen nagradom.

Po obrazloženju Švedske akademije nagrada mu je dodijeljena za "beskompromisan i suosjećajan prikaz učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica u ponoru između kultura i kontinenata". Nakon proglašenja dobitnika nagrade, član Akademije Anders Olsson na pitanje novinara o tome koliko je odabir ovogodišnjega laureata povezan s trenutačnom situacijom u svijetu, odgovorio je da Akademija dugo priprema ovakvu nagradu te da sadašnja situacija s migracijama nije utjecala na ovogodišnju dodjelu.

- Pitanje egzila i migracija postoji odavno. Gurnah je počeo pisati već osamdesetih i mi već dugo pratimo njegovo djelo. Dakle, mislim da nije imalo izravan utjecaj na našu odluku, ali prilično je jasno da su njegove knjige sada vrlo zanimljive mnogima u Europi i svijetu - rekao je.



Abdulrazak Gurnah rodio se 1948., odrastao je na otoku Zanzibaru, a potkraj šezdesetih doputovao je u Englesku kao izbjeglica, navodi se u piščevoj biografiji objavljenoj na stranicama Akademije. Do nedavnoga umirovljenja bio je profesor engleske i postkolonijalne književnosti na sveučilištu u Kentu, usredotočen uglavnom na djelo pisaca poput Nigerijca Wolea Soyinka, Kenijca Ngũgĩja wa Thiong‘oa i Salmana Rushdieja. Objavio je deset romana i niz kratkih priča. Kroz cijelo njegovo djelo provlači se tema izbjeglištva. Pisati je počeo kao dvadesetjednogodišnjak, u progonstvu u Engleskoj i premda je svahili njegov prvi jezik, engleski je postao njegov književni alat. Arapska i perzijska poezija za njega su bili prvi i važan izvor, no njegovo je djelo obilježila engleska književna tradicija, od Shakespearea do V. S. Naipaula.

- S obzirom na to mora se naglasiti da svjesno prekida konvencije, prekida kolonijalnu perspektivu kako bi naglasio onu domaćega stanovništva. Tako njegov roman "Desertion", iz 2005., koji pripovijeda ljubavnu priču, postaje očita proturječnost onome što se nekad nazivalo ‘imperijalnim ljubavnim romanom‘, u kojemu se europski junak vraća kući iz romantičnih zgoda u inozemstvu, nakon čega priča dolazi do neizbježnog, tragičnoga kraja. Kod Gurnaha priča se nastavlja na afričkom tlu i nikad zapravo ne završava - navodi Akademija.

U svojem djelu Gurnah izbjegava sveprisutnu nostalgiju prema netaknutoj pretkolonijalnoj Africi, a njegova prošlost kulturna je raznolikost otoka u Indijskom oceanu s poviješću trgovine robljem i različitim oblicima opresije pod različitim kolonijalnim silama i s trgovačkim vezama s cijelim svijetom. Kako ističe Akademija, "Gurnahovo djelo potječe iz vremena u progonstva, ali pripada njegovu odnosu s mjestom koje je napustio, što znači da je sjećanje ključno za genezu njegova djela". U knjizi "Pilgrims Way", iz 1988., Gurnah tako istražuje višestruko složenu stvarnost života u egzilu. Njegov četvrti roman "Paradise", iz 1994., kojim se probio kao pisac, razvio se na temelju piščeva istraživačkoga putovanja u istočnu Afriku devedesetih godina. Priča je to o odrastanju, ali i tužna ljubavna priča u kojoj se sudaraju dva različita svijeta i uvjerenja. Kada pripovijeda o iskustvu izbjeglice, Gurnah se usredotočuje na identitet i sliku o samome sebi. Njegovi se likovi "nalaze u rascjepu između kultura i kontinenata, između života koji je bio i onoga koji dolazi. To je nesigurno stanje koje se nikad ne može razriješiti. Taj je jaz vidljiv u njegovu sedmom romanu "Desertion", u kojemu je tragična ljubav iskorištena kako bi rasvijetlila velike kulturološke razlike u koloniziranoj istočnoj Africi.



Predanost Abdulrazaka Gurnaha istini i njegova averzija prema pojednostavljivanju vrlo su dojmljivi, a njegovi romani, u kojima se suzdržava od stereotipnih opisa, otvaraju naš pogled prema kulturnoj raznolikosti istočne Afrike, nepoznate u mnogim drugim dijelovima svijeta.

"U Gurnahovu književnom svijetu sve se pomiče i mijenja – sjećanja, imena, identiteti. Vjerojatno zbog toga njegovo djelo ne može biti dovršeno ni u kojem smislu. Neprekidno istraživanje potaknuto intelektualnom strašću, prisutno je u svim njegovim knjigama i jednako je važno danas, u ‘Afterlives‘ (2020.), kao i kada je počeo pisati kao dvadesetjednogodišnji izbjeglica", stoji u biografskoj bilješci Švedske akademije.

Gurnahova djela prevedena su na švedski, francuski i njemački jezik. Dobitnik je Književne nagrade Commonwealtha za 2006. godinu, književne nagrade Los Angeles Timesa za 2001. te Bookera za fikciju 1994. Dobitniku Nobelove nagrade za književnost pripadaju novčana nagrada, diploma i medalja na kojoj su ugravirane riječi iz Vergilijeve Eneide: Inventas vitam juvat excoluisse per artes (odnosno, "oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim").

Od 1901. do danas Nobelova nagrada dodijeljena je 113 puta, a primilo ju je 117 laureata, od čega 16 žena. Dobitnici su autori različitog jezičnog i kulturnog podrijetla, bez obzira na to je li riječ o već proslavljenom ili o nepoznatom književniku, a nominacije i mišljenja članova Odbora za dodjelu nagrade ostaju tajna 50 godina. Zadnjih deset dobitnika nagrade za književnost su Louise Glück, Peter Handke, Olga Tokarczuk, Kazuo Ishiguro, Bob Dylan, Svetlana Alexievich, Patrick Modiano, Alice Munro, Mo Yan i Tomas Tranströmer. Hina