U svom prilogu za Magazin prije godinu i pol dana Mladen Lišanin, istraživač suradnik s Instituta za političke studije u Beogradu, među ostalim, naglasio je kako je moguće da pristupanje Srbije Europskoj uniji bude ubrzano.

Kakvo je u tom pogledu stanje danas, je li optimizam splasnuo, kakva je zapravo u sadašnjim okolnostima perspektiva Srbije u kontekstu budućeg ulaska u EU i koji su najveći problemi na tome putu, pitali smo g. Lišanina...

- Promjena metodologije pregovora o pristupanju Europskoj uniji iz 2019. godine davala je prostora za optimizam u pogledu tehničkog aspekta procesa jer su pregovaračka poglavlja grupirana u klastere, što je omogućivalo da se na njima brže i lakše radi. U pogledu političke volje za proširenjem EU-a na Zapadni Balkan, a usprkos pozitivnim porukama sa samita u Londonu, Poznanju i Sofiji, međutim, ni tada nije bilo previše razloga za optimizam, a danas ih ima još manje. Situacija sasvim izvjesno neće biti drastično drukčija ni nakon samita EU - Zapadni Balkan 6. listopada, gdje ćemo čuti mnogo velikih riječi, ali vrlo malo ili nimalo novih ideja, konkretnih obveza ili načina kako da se oni ispune. Uostalom, upravo tako izgledao je i nedavni posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen regiji.

Albanija i Sjeverna Makedonija još uvijek ne dobivaju ni datum za početak pregovora, što je posebno poražavajuće za Sjevernu Makedoniju koja je pristala na ustupke u sporu s Grčkom samo da bi je na sljedećem koraku dočekala bugarska blokada. Srbija od kraja 2019. godine nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje, a već gotovo pet godina nije zatvorila nijedno. Crna Gora je otvorila svih 33 poglavlja, ali je također zatvorila samo dva, od čega posljednje prije više od četiri godine.

Tko su glavni krivci za takav zastoj...? Inače je regija i dalje podložna utjecajima i interesima velikih sila...

- Krivica za ovaj zastoj je kako na strani država kandidata, zbog nedovoljnog napretka u političkim i socioekonomskim reformama, tako i na strani samog EU-a i njegovih ključnih država članica, zbog potpune odsutnosti političke volje za proširenjem i nerazumijevanja geopolitičke dimenzije projekta europskih integracija. U tom smislu okretanje država regije suradnji s trećim akterima, poput Kine, Rusije, SAD-a, Turske ili arapskog svijeta, ili međusobno povezivanje u aranžmane, poput srpsko-albansko-makedonskog "Otvorenog Balkana", nisu nikakvo iznenađenje. Naprotiv, kako postaje jasno da je 2025. godina kao ciljni datum za pristupanje država Zapadnog Balkana, koji je početkom 2018. godine postavila Junckerova Komisija, potpuno iluzorna ideja, tako će pokušaji država regije da izlaz traže u alternativnim rješenjima sve više postajati pravilo a ne iznimka. U tome će ih samo ohrabriti najnoviji problemi za koje doznajemo iz visokih diplomatskih krugova, vezani za to da najbogatije države članice više uopće nisu spremne da u doglednom vremenu eksplicitno garantiraju zapadnobalkanskim kandidatima perspektivu priključenja Europskoj uniji.

Kako komentirate napete političke odnose između Srbije i Hrvatske, kao i Vučićevu retoriku, ali i retoriku hrvatskog predsjednika Milanovića?

- Čini se da odnosi Srbije i Hrvatske nisu suštinski lošiji nego što su bili u vrijeme prethodnih administracija, ali odnosi među političkim elitama to svakako jesu. Razlozi za to su dominantno unutrašnje prirode jer se računa na to da će držanje nekakvog tvrdog kursa prema onom drugom biti lak i siguran način za stjecanje domaćih političkih bodova. To je posebno očigledno u slučaju Zorana Milanovića, koji, budući da je stranačka scena u Hrvatskoj daleko fluidnija i dinamičnija nego u Srbiji, ima potrebu animirati nešto radikalnije birače kada mu već Andrej Plenković uspješno preotima one umjerenije. Aleksandar Vučić, s druge strane, ima luksuz prilično neuzdrmane pozicije na srpskoj političkoj sceni, što mu omogućava da neugodan posao neprikladnog prepucavanja s hrvatskim kolegama prepušta svojim nižerangiranim suradnicima i medijsko-političkim uposlenicima. Iako su ove diskusije prilično ograničenog realnog dometa, one ipak odvlače dragocjenu energiju od rješavanja desetljećima gomilanih susjedskih problema.

U širem kontekstu odnosa koji bi bili pozitivni primjeri, koji relaksiraju napetosti...? Za razliku od političkih napetosti, ekonomski odnosi između Srbije i Hrvatske u uzlaznoj su putanji i tu gotovo da nema problema. Kako to objašnjavate?

- Postoje, srećom, i pozitivne epizode, poput susreta Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović u ljeto 2016. godine, kada je u Subotici potpisana Deklaracija o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Republike Srbije i Republike Hrvatske, a na temelju koje su u međuvremenu učinjeni određeni skromni, ali opipljivi koraci. Ekonomska razmjena još je jedan pozitivan primjer - ona je u konstantnom višegodišnjem porastu, 2017. godine premašila je milijardu eura, dok je Srbija od toga profitirala nešto više jer od 2016. godine ima suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni s Hrvatskom. Hrvatska stoji dobro i u pogledu direktnih investicija u Srbiji, dok u slučaju srpskih investicija u Hrvatskoj ima još mnogo prostora za napredak.

Objašnjenje zašto ekonomski odnosi funkcioniraju bolje od političkih relativno je jednostavno: gospodarstva dviju zemalja dovoljno su komplementarna i geografski usmjerena jedno na drugo, dok su, za razliku od dnevne politike, ekonomski ulozi i dobitci ozbiljniji i opipljiviji. Zato se porast ekonomske razmjene može očekivati dokle god to globalne ekonomske okolnosti budu dopuštale, a nezavisno od brzine srpskog napretka u procesu eurointegracija. Nema sumnje, ipak, da bi rješavanje brojnih političkih pitanja i sveukupna relaksacija međudržavnih odnosa dali dodatni zamah i u području gospodarske suradnje. (D.J.)