U svom istraživanju "Tko su antimaskeri u Hrvatskoj? Prilog istraživanju antimaskerske reakcije tijekom pandemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj", doc. dr. sc. Branko Ančić sa Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i doc. dr. sc. Dražen Cepić sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za sociologiju, kroz svebuhvatnu analizu došli su do intrigantnih zaključaka o temi koja se posljednjih mjeseci iznova u javnosti nameće kao jedna od važnih u kontekstu pandemije, epidemioloških mjera i borbe protiv koronavirusa. Taj je znanstveni rad objavljen u časopisu Sociologija i prostor: časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja (Vol. 59 No. 219, 2021.). S dopuštenjem autora, prenosimo jedan manji dio iz završnog poglavlja:

- Iz analize u ovom radu pokazuje se kako se sklonost antimaskerskoj reakciji može pronaći primarno na desnom radikalnom polu (politička preferencija prema Domovinskom pokretu i Mostu), što potvrđuju i neka istraživanja teorija zavjera u drugim zemljama (Bruder i sur., 2013.; Grzesiak-Feldman i Irzycka, 2009.). Nešto veća naklonost glasača centra antimaskerskoj reakciji, dakle glasača stranaka u hrvatskom političkom prostoru koje su nove i bez jasno istaknutog ideološkog predznaka ljevice ili desnice (Pametno, Stranka s imenom i prezimenom, Fokus) i koje mogu biti percipirane kao nezavisne, odnosno kao treće političke opcije u dominantnom dvostranačju, također se može pronaći i u nekim provedenim istraživanjima u drugim zemljama (Uscinski i sur., 2016.). No, treba naglasiti kako se u analizi pokazalo da je izrazita prisutnost onih koji nisu antimaskeri zabilježena među glasačima HDZ-a. Jedno objašnjenje za to može biti činjenica da je HDZ trenutno vladajuća stranka koja provodi mjere borbe protiv pandemije, zbog čega glasači te stranke osjećaju manje nepovjerenje prema nametnutim mjerama, za razliku od drugih desnih i radikalno desnih glasača. Prema tome, čini se kako je pitanje političkih preferencija i antimaskerske reakcije povezano s problemom povjerenja. Simpatizeri onih stranaka koje i inače mobiliziraju glasače na temelju teorija zavjere i alternativnih narativa mobiliziraju i antimaskere.

Antimaskerska društvena reakcija nije bila samo spontani iskaz nezadovoljstva građana već je bilo evidentno kako postoji i određeno političko uokvirivanje koja dolazi s desnog političkog spektra iz stranaka kao što su Domovinski pokret i Most. Upravo na organiziranim prosvjedima Festivala slobode bili su viđeni istaknuti članovi tih političkih opcija. Povezanost političkih aktera i političkog diskursa s teorijama zavjera u političkom prostoru hrvatskog društva nije novost. Istraživanja pokazuju kako je ta povezanost bila prisutna i prije te, kako tvrdi Blanuša (Neboša Blanuša, FPZG, op. D.J.), teorije zavjera možemo promatrati kao "simptome i indikatore širih društvenih problema i turbulencija, izraženih u specifično emocionalnoj i kondenziranoj formi [...] koju pronalazimo diljem Europe, a koja u sebi sadrži eksplozivni potencijal" (Blanuša, 2020.). No, kako se u binarnom logističkom regresijskom modelu političke preferencije ne pokazuju statistički značajnom determinantom, čini se kako je političko koketiranje s antimaskerskim narativom više u svojim počecima nego što ga možemo doživjeti kao ekspoziciju političke naracije uokvirene teorijama zavjera. U tom kontekstu potrebna je daljnja eksploracija povezanosti političke identifikacije i društvenih reakcija tijekom pandemije.

Historijsko-antropološka istraživanju pokazuju da su maske i maskiranje prisutni u većini, ako ne i svim ljudskim društvima i iako je manipulacija ljudskim licem kroz maskiranje bila vrlo raširena aktivnost kroz veći dio čovjekove povijesti, u tom smislu sociologija ni kroz povijest a ni danas nije zainteresirana za maske i maskiranje jer se nije pronalazila relevantnost takvih društvenih praksi (Inglis, 2020.). No, borba s pandemijom COVID-19 uključuje nošenje maski upravo kao jednu od ključnih epidemioloških mjera. Od samih početaka ove pandemije upravo se koncept nošenja maski čini kao poprište različitih društvenih silnica i testiranja sociopolitičkih i socioekonomskih ideja. Nošenje maski time prestaje biti puka epidemiološka mjera u borbi s pandemijom i postaje relevantna sociološka tema povezana sa zdravljem i medicinom, smrću i umiranjem, društvenim nejednakostima, političkim borbama i ekonomskim strategijama.

Istraživanje antimaskerstva u ovom radu temelji se na prikupljenim podacima iz anketnog istraživanja koje je provedeno na punoljetnim građanima RH kojim se ispitivalo stavove o koroni te ponašanje u odnosu na mjere. Korišteni anketni upitnik pritom je, dakako, sastavljen u odnosu na kontekst hrvatskog društva. S obzirom na to da su se mjere za suzbijanje širenja bolesti COVID-19 značajno razlikovale po zemljama - vrlo često zavisno od specifičnih institucionalnih i političkih kultura, strukovnih epidemioloških tradicija i sl. - jasno je da se nalazi na temelju prikupljenih podataka u hrvatskom društvu ne mogu koristiti za objašnjavanje fenomena protivljenja epidemiološkim mjerama u drugim zemljama. Međutim, imajući to u vidu, smatramo da protivljenje i prosvjedi protiv epidemioloških mjera u različitim zemljama do određene razine dijele zajedničke karakteristike (mobilizacijske poruke, komunikacijsku strategiju, regrutacijske obrasce), što upućuje na to kako analiza hrvatskih podataka ima i širu relevantnost od objašnjenja isključivo slučaja hrvatskog društva.

Ograničenja u ovoj studiji odnose se na određene izazove s uzrokom (nije optimalan probabilistički uzorak zbog neažuriranog okvira za izbor uzorka), na relativno visoku stopu odbijanja, koja možda upućuje na ograničenost u zahvaćanju onih koji bi mogli imati i radikalnije stavove o pandemiji COVID-19 (dodatnih antimaskera), te što se radi o uvidu u društvo prije pojačanog jesensko/zimskog vala oboljenja i uvođenja restriktivnijih protektivnih mjera. U tom smislu potrebno je nastaviti istraživati tu pojavu za vrijeme pandemije, što bi podrazumijevalo i korištenje kvalitativnih metodoloških nacrta kako bi se stekao boji uvid u razlike antimaskerske perspektive i razumijevanje društvenih uvjeta koji pogoduju razvijanju sklonosti teorijama zavjera.