Piše: Nikola KUČAR

Priča je to koju sam posljednjih tjedana čuo nekoliko puta, ponavljala se kao pokvarena ploča, malo je toga bilo dodavano, jer narator ima tu groznu naviku da priču koju pripovijeda, kada mu se više ne nastavlja, skraćuje do neshvatljivosti za sugovornika, smatrajući da su on, koji priča, i oni koji slušaju na istoj udaljenosti od početka i kraja, pa vrlo često pripovijest koju je planirao ispričati završi kao fusnota u razgovoru koji je, prema naratorovu mišljenju, već odavno trebao biti završen. Razlog takvome stavu je što narator, shvativši da njegova "divno konstruirana priča s puno digresija" nema dovoljno pozornosti od slušatelja, i sam gubi interes za nju, te od cijele pripovijesti, dobijete samo poneke fragmente nesuvislih rečenica povezanih s nekoliko loše upotrijebljenih pridjeva i priloga. I upravo zato sam htio podijeliti tu priču s vama, ali shvatio sam da zvuči pretenciozno i samodopadno, pa sam ju, kao i gorespomenuti narator, odlučio skratiti do besmislenosti. Jednog davnog ljeta jedan školarac pročitao je Bergmanove "Prizore iz bračnog života" sa svojom starijom sestričnom. Kada ga pitam, s obzirom na to da sam priču čuo mnogo puta, definira li ga to kao čovjeka - ta činjenica da je u ranoj dobi otkrio knjige i filmove koji nisu bili primjereni njegovoj dobi, jer bila su to druga vremena, kada roditelji djeci nisu stavljali uređaje za praćenje i bili su sretni što im klinci u pauzama šaketanja i naguravanja lopte čitaju knjige, bilo kakve knjige, pa nisu zagledavali unutar korica - povuče se u sebe, kao da ga prozivam za snobizam i samodopadnost. Ali opet svjedočim kako mu se brk nasmiješi svaki put kada se spomene ta Bergmanova drama.

"Svijet je jazbina lopova, a noć pada. Zlo prekida njegove lance i trči svijetom poput ludog psa. Otrov utječe na sve nas. Nitko ne bježi. Zato budimo sretni dok smo sretni. Budimo ljubazni, velikodušni, privrženi i dobri. Neophodno je i nimalo sramotno uživati ​​u malom svijetu." Ingmar Bergman.