Piše: Danijel MIKLIĆ

The Residents su autsajderi nad autsajderima, gorljivi pristaše “teorije opskurnosti”, koja tvrdi kako se najčišća umjetnost stvara bez ikakvog predumišljaja ili povratne sprege s publikom. U pet desetljeća proizveli su bezbroj albuma, no uspjeli su održati anonimnost maskirajući se na svim javnim nastupima. Njihov maskirni znak prepoznavanja: divovske očne jabučice kojima prekrivaju glave, obvezni cilindar i smoking, briljantna je dekonstrukcija pop-glazbenog kulta ličnosti. Njihovi kostimi onemogućuju identifikaciju članova grupe (naizgled četiri) s obzirom na dob, rasu, spol, ljepotu ili karizmu - sve to prisiljava slušatelja da se koncentrira isključivo na glazbu.

Iako cijelo vrijeme djeluju na periferiji popa, The Residents su postali snažan simbol prevage umjetničke neovisnosti i sadržaja nad slavom. Pioniri su lo-fi dadaističkog pristupa, bez ikakvih ograničenja, samo nagnuće neuobičajenom. Čudnim sklopovima - elektronskim i industrijskim kolažima zvuka, zappoidnim/beefheartoidnim humorom, avangardnim skladateljskim pristupom i dječjom razigranošću - anticipirali su ključne elemente punka, post-punka, new wavea i post-rocka, nadahnuvši mnoge u rasponu od grupe Devo do They Might Be Giantsa, Primusa i Animal Collectivea a da pritom nisu postali dijelom ni jednog određenog glazbenog usmjerenja. Bendovi i žanrovi dolazili su i prolazili, no The Residents su uvijek bili korak ispred popularnih strujanja.

Sve što je poznato o ranoj povijesti The Residentsa jest ono što su oni o njoj ispričali. Članovi su zajedno pohađali srednju školu u Shreveportu, Louisiana, a početkom 70-ih preselili su se u San Francisco, gdje su snimili dovoljno materijala za četiri izdanja prije objavljivanja prve ploče i prije nego što su odabrali naziv grupe. Jednu svoju ranu snimku poslali su (bez objašnjenja i identifikacije) uredniku Warner Brothersa, a kad ju je on vratio na njihovu adresu i kao primatelja naveo “residents”, našli su si ime. Kako bi zadržali željenu razinu anonimnosti, članovi benda bili su prisiljeni samostalno voditi cjelokupno poslovanje, pa su osnovali etiketu Ralph Records, a pokrenuli su i dizajnersku udrugu za osmišljavanje svojih ovitaka te menadžersku i marketinšku tvrtku. Preuzevši potpunu kontrolu nad stvaralačkom i poslovnom djelatnošću postali su velik uzor nadolazećim DIY izvođačima.

Ciljevi su im bili visoko postavljeni od samog početka: izazovno-ekscentrični debitantski album “Meet The Residents” (1974.) parodirao je američki prvijenac The Beatlesa, a iako im je zaprijećeno sudskom parnicom, i sljedeće ploče sadržavale su bizarne skladbe koje su ismijavale pop/rock-standarde. Primjerice, “The Third Reich ‘N Roll” iz 1976. sastojao se od klasičnih skladbi iz 60-ih obrađenih kao da su potekle iz paralelnog nacističkog svemira. “The Commercial Album” (1980.), koji označava završetak “klasične faze” The Residentsa, vjerojatno je njihov najoštriji ubod u srce glazbene kulture. Sastojao se od 40 jednominutnih skladbi (usklađenih s kupljenim vremenom za oglašavanja na lokalnom radiju) te je propitivao glazbu kao sredstvo poticanja prodaje, a izrugivao se i s konceptom Top 40, koji je poništavao emocionalno značenje glazbe redanjem pjesama prema komercijalnom uspjehu. Njihova ponajbolja ploča “Eskimo”, objavljena godinu prije, zapravo je lažni etnomuzikološki pothvat sa šest kompozicija u kojima je sažeta svakodnevnica Eskima: zvuk vjetra, vijavice, veslanja u kajacima, razbijanja leda i sličnih zvukova, kroz koje se provlače vrlo opskurne i kratke melodije koje karakteriziraju različite obrede poput ritualnog napjeva za porođaja i narativnog pjevanja prije lova na morževe.

Vječito u crnim frakovima i s golemim očnim jabučicama na glavi, The Residents su na daljnjim ostvarenjima parodirali glazbu svega i svačega; od Johna Philipa Souse do Jamesa Browna, od bluesa do rocka, poigravali se psihodelijom, twistom, countryjem, The Rolling Stonesima... Uz jedinstvenu glazbu i nemilosrdni humor kroz koji propuštaju određenu dominantnu kulturu te nesvakidašnje live nastupe, konstantno odvojeni od srednje struje, do današnjeg su dana uspjeli održati svoju poziciju unutar umjetničke avangarde.