U intervjuu iz veljače 2020. za Magazin Glasa Slavonije Hrvoje Travnikar, direktor Pro grupe za kreditno posredovanje, među ostalim naglasio je kako u Hrvatskoj ne postoji kultura učenja financijske pismenosti. O toj i sada aktualnoj temi ponovno smo razgovarali s g. Travnikarom, napose i u kontekstu posljednje "afera" oko dopuštenih prekoračenja na tekućim računima građana potrošača.

Banke se proziva da su odgovorne za nastali problem, no koliko su za situaciju odgovorni i sami građani potrošači, koji su ulazili u dopuštena/prešutna prekoračenja na svojim tekućim računima? Mediji cijelu priču još dodatno naglašavaju...

- "Bankarske" teme su uvijek zanimljive kad se pojave u medijima i aktiviraju veliku publiku. Razlozi za to su velike teme u prošlosti i bombastični naslovi kojima se najavljuju. Prateći svu silu objava, prosječan potrošač može dobiti dojam da je već duboko ušao u financijsku pismenost i da razumije sve što se događa. Nažalost, iako su se od posljednjeg komentara pokrenule razne edukacije i sve se više priča o potrebi stjecanja financijske pismenosti - imamo još jako puno posla. Dosta toga se naučilo kroz "praksu" (čitaj - prethodni negativni događaji), ali na "teoriji" trebamo raditi. Međutim, tema dopuštenih/prešutnih prekoračenja ovaj put ne održava, striktno, slabije poznavanje financijske pismenosti. Minus je apsolutno svima poznat. Dapače - radi se o zabranjenom voću za koje svi znaju da nije pametno koristiti, ali svejedno se upuštaju u korištenje. Jedan dio građana zbog želje da sebi priušti ponekad nešto što inače ne bi, ali velikim dijelom zbog realne nemogućnosti da sebi priušti i osnovne stvari zbog premalih primanja za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Izazov je što u jednom trenutku minus dođe do kraja i onda kreće beskonačni život u minusu.Očekivano je da su potrošači osjetljivi ako se u tome svemu pojavi informacija da su nešto mogli manje platiti, ali ovaj put dosta potrošača i ne komentira ovaj događaj jer da su minusi bili i skuplji - svejedno bi ih koristili - jednostavno (jedan određeni dio njih) bili su na to prisiljeni. Tako da ovaj put i nije prisutno toliko "okrivljavanje" banaka (i države) kao što je bilo u nekim drugim temama. Kao što sam već naveo, građani su na prethodnim događajima već stekli određeno iskustvo i u većini slučajeva se ne radi o velikim iznosima prekoračenja. Nažalost, uvijek će biti neodgovornih, ali sve prethodno navedeno uz risk politike banaka, koje su sve čvršće, ipak u ovom događaju nisu dopustile da se radi o katastrofalnim iznosima i brojci potrošača.



O ozbiljnosti situacije govore i žurni sastanci Vlade i premijera s predstavnicima banaka u RH glede nastalog problema. Pritom svi ističu da je prioritet situaciju što prije razriješiti, odnosno pronaći obostrano zadovoljavajuće rješenje. Vaš komentar?

- Prvo je potrebno razjasniti da neke banke imaju pretežito dopuštenja prekoračenja, odnosno uvele su institut prešutnih, ali u minimalnim iznosima. Neke banka imaju i jedan i drugi proizvod, dok neke, pak, imaju samo prešutna! To pokazuje da nije bilo nikakvog koordiniranog plana za zaradu na klijentima, već se radi o različitim odlukama banaka u trenutku usklađivanja s novim zakonom. Nadalje, potrebno je prisjetiti se posljednje avanture sa zakonom (švicarci) i obeštećenjem klijenata. Zaista je teško zamisliti da bi sebi banke nakon takvog događaja dopustile da im se nešto slično dogodi.

Nije samo Vladi u interesu zaštita potrošača, već svima, i upravo ta zaštita dovela je do toga da banke moraju zatrpati potrošača s nekoliko desetaka papira oko svakog proizvoda kako bi bile sigurne da je potrošač sve razumio. Pitanje je koliko taj potrošač ima vremena to sve pročitati i zaključiti je li to pravo rješenje za njega. A povjerenje u bankare poljuljano je do te mjere da i kad bankar krene sve objašnjavati - potrošač razmišlja da sigurno negdje postoje sitna slova. Problem je što će iz ovoga ponovno izići još jedna "izmjena i dopuna" zakona koja će generirati novu "papirologiju", administraciju i još više nejasnih pojmova u kojima će se potrošač izgubiti. I ponovno ćemo za nekoliko godina svjedočiti nekoj novoj sličnoj temi jer se nešto nije dovoljno razjasnilo u zakonu. Nije naodmet povući paralelu sa Zakonom o obnovi, za koji je zaključeno nakon godinu dana da zapravo - pomalo nije provediv! Naravno da je cilj Vlade da sve bude jasno i transparentno. Istovremeno potrošači neupitno moraju biti zaštićeni. Rješenje bi trebalo ići u smjeru pojednostavljenja situacije, uz zadržavanje većine postojećih parametara i bez prevelikog dizanja panike.



Što s postojećim zakonom? Najavljena je njegova promjena, bolje rečeno dorada, kako bi se ubuduće izbjegle slične problematične situacije... Treba li mijenjati zakon?

- Situacija je prilično jednostavna. Napravljen je zakon koji je definirao obje vrste prekoračenja. Jedno, dopušteno, objašnjeno je prilično jasno uz dosta pravila. Drugo, prešutno, spominje se eksplicitno nekoliko puta, pa čak i definira da se izuzima od pravila koja prate dopušteno. Znači, nemamo "rupu u zakonu" ili neki prečac koji su banke iskoristile. Jednostavno se bankama dala mogućnost da izaberu što će ponuditi klijentima. U tom trenutku ni kamatne stope nisu bile drastično različite, međutim s vremenom se zakonski maksimalni EKS umanjio. Time se kamatna stopa na dopuštena prekoračenja (jasno regulirana) počela smanjivati, dok su prešutna (nejasno regulirana) nastavila živjeti svoj život. Većina banaka odabrala je prešutno prekoračenje jer uza sve stavke izračuna EKS-a za dopuštena (pripadajuće naknade vođenja računa) jednostavno im je prestalo biti isplativo plasirati jer bi bile prisiljene staviti iznimno nisku nominalnu kamatnu stopu.

Zakon bi se definitivno trebao mijenjati. Zašto bismo zapravo uopće trebali imati izbor između dva prekoračenja? Kolika je količina klijenata koja bi bila zadovoljna prešutnim prekoračenjem od 1500,00 kn? Jednostavno se može provjeriti koliko to klijenata sada koristi taj iznos. Ako je ta količina zanemariva - zašto ne ostaviti u zakonu samo dopušteno prekoračenje koje je kvalitetno regulirano? Naravno, uz korekciju troškova koji ulaze u izračun EKS-a. Ako se to tako postavi - jedino što preostaje je pretvoriti prešutna u dopuštena. Naravno da će bankama to odnijeti neki određeni dio prihoda, ali, ponavljam - banka će napraviti što joj zakonodavac kaže. Kao što je napravila i kad je došao zakon. Međutim, u tom trenutku dolazimo u novi izazov, a to je utvrđivanje kreditne sposobnosti. Zbog jasne regulacije dopuštenih prekoračenja - ona ulaze u strožu procjenu koliko minusa potrošač može dobiti u okviru već raspisanih risk politika banaka sukladno svim povezanim zakonima.

I sada u konačnici dolazimo do razloga zašto se ova tema rasteže već tjednima. Imamo zakon koji daje dvije opcije. Banke su odlučile koristiti drugu intenzivnije. Regulator sada kaže da to ipak nije u redu. Banke slušaju regulatora, ali zbog drugih zakona ne mogu samo tako prebaciti klijente u dopuštena, već im moraju skinuti minuse jer im je regulator preko zakona rekao tako. Vlada, naravno, to ne želi jer ne želi potrošače tjerati u prisilnu otplatu minusa. I sad se nalazimo u petlji i čestim konferencijama uz bombastične naslove u medijima.

Mnogi prozivaju i HNB kao regulatora, koja je njegova odgovornost i ima li je uopće u svezi s nastalim stanjem?

- Ova situacija nije nastala preko noći, to je sigurno. Međutim, isto tako nije nastala i od prvog dana zakona, već se tema kao živi organizam razvijala. Je li HNB mogao reagirati prije? Možda i da, ali onda govorimo o razdoblju od prije 12 mjeseci kad je tema mogla biti vidljiva. Ali isto tako je potrebno prisjetiti se tema koje su nas tada sve mučile - ima li država uopće novca, kakva je to loša turistička sezona, od kuda ćemo izvući novac za financiranje države… Fokus je bio na potpuno drugim stvarima i nerealno je očekivati da je tada bilo moguće pratiti jednu temu o kojoj do tada nismo ni razmišljali.

Odgovornost HNB-a je pronaći rješenje koje će zaštititi potrošača. Naravno, u komunikaciji s bankama, jer ovdje se ne radi o jednostranom događaju. Drukčije poruke koje dolaze posljednjih nekoliko dana s konferencija za medije pokazuju da se razgovori intenzivno vode, ali i da HNB, Ministarstvo financija i Vlada spuštaju loptu i umiruju situaciju. To smatram jako dobrim potezom, jer preporuke HNB-a su jedno, a kataklizmički naslovi nešto potpuno drugo.



Kako su pitanja prekoračenja po tekućim računima regulirana u drugim zemljama, kakva su iskustva drugih zemalja?

- Ne ulazeći u zakonske podloge svake zemlje i nazive prekoračenja (koji su različiti) - možemo napraviti samo donekle usporedbu. Već su se i u medijima pojavile brojke i one se kreću od 2,78 % pa do 40 %. Ako pogledamo samo eurozonu - maksimalna je oko 20 %. Potrebno je napomenuti da su zemlje s nižom kamatnom stopom nego RH ipak u manjini. Uvijek je popularno reći da u SAD-u sigurno nije tako skupo pa je zanimljivo pogledati i njihov primjer koji ima drukčiji sistem. Za svaku transakciju (!) iznad određenog iznosa (5$) kojom uđete u zonu "minusa" naplaćuje se jednokratna naknada. Naknade se kreću čak i oko 30-ak $ (!) i imate određen broj takvih transakcija koje smijete napraviti mjesečno.

U konačnici svima nam je bitno plaćati nešto jeftinije i u redu je da regulator pokušava doći do toga. Istovremeno, ako se onima koji plasiraju taj proizvod neće isplatiti prodavati ga po toj cijeni, odustat će od prodaje, odnosno ukinuti dopuštena prekoračenja. Zbog toga je važno nastaviti komunikaciju i doći do rješenja koje svima odgovara. (D.J.)