U ovoj posljednjoj aferi oko prešutnog ograničenja klijenti, dakle građani, imaju veliku odgovornost. Život na dubokom i stalnom minusu nije opcija i tu veliku ulogu ima financijska pismenost. Minusi nisu socijalna kategorija koja dovodi do boljeg životnog standarda, nego komercijalna kategorija koja ima svoju cijenu - kaže dr. sc. Maja Vehovec, redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, te dodaje:

- Svi smo iskusili mogućnosti minusa, ali ako se on drži na plitkoj razini, povremeno i u kraćim razdobljima, njihova cijena nije znatno velika. Za minus od jednog do dva tjedna i za najviše 20-30 % maksimalnog minusa u odnosu prema budućim prihodima ni jedna kamatna stopa ili naknada neće ostaviti ozbiljne posljedice. Ako živimo s minusom iz mjeseca u mjesec i ako ga se sa svakim idućim prihodom ne može zatvoriti, onda smo u ozbiljnom problemu. To svaki građanin treba znati i imati vlastitu odgovornost kako upravljati dugom. Postoje izuzetne okolnosti u životu koje nas prisiljavaju koristiti minus, ali ako se to radi redovito, onda nešto ne štima s budžetom kojim raspolažemo. Mudro upravljanje novcem temelj je financijske pismenosti. Općenito financijska pismenost u Hrvatskoj lagano raste nakon obavljena dva mjerenja u razmaku od pet godina, ali to je dugotrajni put i on nikada ne završava. Zbog novih financijskih proizvoda i procesa učimo se čitav život da napravimo što manji broj financijskih pogrešaka, a nitko nije toliko savršeno pismen da nikada nije napravio ni jednu pogrešku. Nažalost, često učimo iz vlastitih pogrešaka te oni koji su oprezniji kod upravljanja novcem bolje prolaze.



Može li se doći do riješenja, i kakvo bi ono trebalo biti da svi zainteresirani budu zadovoljni?

- Vlada je održala sastanak s HNB-om i bankama i traže rješenje problema koje će najvjerojatnije završiti na način da se zakonska nedorečenost instituta prešutnog ograničenja ispravi. Mislim da će se ići u smjeru izjednačavanja uvjeta dogovorenog i prešutnog ograničenja. Već su neke banke samostalno reagirale nakon izbijanja afere i poslale detaljne izvještaje klijentima o svim transakcijama. Potrošači su dobili uvid u troškove prešutnog ograničenja, a ako nisu dobili, mogu sami reagirati i postati klijenti onih banaka koje svoje klijente više uvažavaju.

Mnogi analitičari navode da su banke u RH iskoristile dosadašnju zakonsku nedorečenost kad se radi o dopuštenom i prešutnom prekoračenju na tekućim računima građana-potrošača. Ako je tome tako, treba li mijenjati zakon?

- Da, upravo to. Zakonsku nedorečenost banke su iskoristile i zbog toga treba mijenjati zakon. Institut prešutnog prekoračenja postoji od 2010. godine kao dio EU uredbe vezane uz potrošačke kredite. EU uredba prepoznaje dopušteno i prešutno prekoračenje, a prešutno prekoračenje ili prešutni minus imao je cilj regulirati sitna prekoračenja prilikom kupnje za potrošače koji nisu imali ugovoreni dopušteni minus. To je bila intencija instituta prešutnog prekoračenja koji je 2013. godine uveden u Hrvatskoj Zakonom o potrošačkim kreditima. Za taj zakon kao i sve ostale nadležan je Sabor RH. Sabor je zakon odobrio i ništa posebno se nije događalo u sljedećim godinama dok se nije 2017. promijenila odluka o efektivnoj kamatnoj stopi. Ona se odnosila na potrošačke kredite, ali se nije odnosila na prešutno prekoračenje (što je također vrsta kredita). Kad su se bankama počele smanjivati zarade zbog smanjivanja kamatne stope, one su iskoristile nedorečenost zakona i samo zamijenile dogovorena prekoračenja u prešutna ograničenja. To smatram izuzetno nekorektnim potezom banaka prema potrošačima, jer ih o tome nisu obavijestile i da HNB nije reagirao i da nisu postojale neke pritužbe građana, javnost ne bi o tome bila informirana.



Koliko je u cijeloj ovoj nimalo ugodnoj situaciji za nastalo stanje odgovorna i Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulator koji bi trebao voditi računa da se sve odvija prema zakonu...?

- Kad su banke 2018. godine preimenovale dogovorena prekoračenja u prešutna, njihova zarada nije bila uočljiva jer su počele dizati naknadu za prešutna prekoračenja budući da se smanjivala kamatna stopa, pa je ukupna zarada bila na istoj ili sličnoj razini. Naknada kao takva se nije izdvajala u izvještajima koji u HNB dolaze uvijek nakon protekle godine. HNB je tek 2020. na izvještajima iz 2019. uočio promjene i ispravno je reagirao, doduše s nešto zakašnjenja u prvoj polovini 2021. Moguće se složiti oko zakašnjenja koje je trebalo biti manje, ali znajući da se radi o velikom sustavu, prilično je razumljiv nastali vremenski jaz. Kašnjenje nije simpatično ni opravdano, ali ono postoji kod velikih institucionalnih sustava u svim zemljama. Činjenica je da su banke lovile svoje prihode preko prešutnog prekoračenja i činjenica je da je HNB uočio te poteze prošle godine te reagirao 2021. godine. Možemo mu zamjeriti kašnjenje, ali njegova reakcija je ispravna. Čim je informacija došla u medije, krenuli su osvrti i komentari uvijek s pozicija napada na HNB. Neki su pri tome koristili činjenice, a neki su čisto politikantski napadali bez prave analize. HNB je regulator i ima svoj dio odgovornosti u ovom slučaju, ali mi se čini neprimjerenim samo isticati njihovu odgovornost, a ne i bankarsku.

Zaštita potrošača treba biti nesumnjivo brža, ali bi bilo kvalitetnije da se ona prevenira ozbiljnijom i odgovornijom politikom banaka prema klijentima. One nisu obavijestile klijente, nego su namjerno prešutjele prebacivanje dogovorenog prekoračenja u prešutno iako su iznosi ostali isti. Banke imaju svoju društvenu odgovornost kao svaki poslovni subjekt, a očito su je zanemarile pa bi ljutnja klijenata prije svega trebala biti usmjerena na njih, pa tek onda na HNB. (D.J.)