Magazin
REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim
Objavljeno 18. rujna, 2021.
Mont Blanc Trail 2021: Sredovječni muškarci trče počasni krug...

Riječ (naziv) ultra može značiti puno toga, najviše ono što je ekstremno, radikalno, iznad prosjeka, najviše moguće (i najdublje, najšire...), a za trail, ovisno o kontekstu, uobičajeno se uzima značenje u smislu staze, traga, putanje, ali i iskušenja, da spomenem samo neke od klasičnih referenci. E sad, kad spojite ultra i trail, dobijete, između ostalog, i ono u čemu sam i osobno participirao prije nekoliko tjedana. O tome pak pišem u ovoj reportaži...


Put na neformalno svjetsko prvenstvo u trail trčanju - Ultra trail du Mont Blanc (UTMB), trajao je poprilično dugo. Unatoč tome što sam odavno imao sve kvalifikacijske preduvjete, na utrku sam upao automatizmom nakon treće prijave. Nakon primitka potvrde obavio sam liječničke preglede i pojačao pripreme, koje su uključivale pravilnu prehranu, improvizirane treninge elevacije na Krndiji i Banovu brdu, bicikliranje, teretanu, trčanje, istezanje i opuštanje. Često sam se natjecao na lokalnim trejlovima, od kojih su posebno zanimljivi bili oni na Biokovu, Medvednici i planini Tari.

Uglavnom, poput većine prosječnih sredovječnih muškaraca, koji su baza ovog sporta, energiju i vrijeme trošio sam bjesomučno na bezvrijedne aktivnosti usmjerene isključivo na jačanje "propadajućeg" tijela. Potpuna suprotnost takvom suludom pumpanju mišića redovnički je život u Certosa di Paviji, jedonom od najvećih samostanskih kompleksa u Italiji, u kojemu sam se zadržao na proputovanju prema Mont Blancu. Za alpske kartuzijance Certosu je sagradila obitelj Visconti u petnaestom stoljeću. Sastoji se od impozantne crkve, kripte, bezbroj ikona, biljne ljekarne, puno kapelica, ćelija, vrtova… Život je redovnika u kartuziji (bio) kombinacija pustinjačkog i samostanskog života. Redovnici su nastanjeni u kružno odijeljenim kućicama koje povezuju hodnici. Red je znamenit po svakodnevnom bdjenju, molitvi, samoći, radu i kontemplaciji. Kartuzijanci koji su svećenici (patri) imaju drukčije obveze od braće koja se bave fizičkim poslom. Patri jedini komuniciraju s vjernicima i gostima, a jedan od njih sve nam je ovo ispričao. Zadovoljan, još sam dugo razgovarao sa ženom o tom dostojanstvenom i bratskom životu, a ponajviše o onom dijelu koji se odnosio na nespavanje zbog posvećenosti.

NOĆOBDIJSKE TEHNIKE


Na Ultra trail du Mont Blancu također nema spavanja. Pobjednici i pravi trkači tijekom utrke uopće ne sklope oka, a mi amateri često podliježemo zijevanju, microsleepovima i klasičnom spavanju. Što na terenu pokušavamo riješiti uvježbanim ili neuvježbanim programiranim spavanjem. Tako sam i ja sredinom druge noći, ošamućen od bdjenja, jedva dočekao kontrolnu postaju Champex-Lac u Švicarskoj, na sto dvadesetom kilometru, da napravim "power nap", iliti po našem "ubijanje oka". Oko sam ubio tako što sam zaspao sjedeći s budilicom navijenom na petnaest minuta. Međutim, bučno podbadanje jednog od volontera u stilu "levati, zašto spavate, niste kod kuće, budite se, Chamonix vam je daleko" trglo me iz sna već nakon osam minuta. Brže-bolje, sav zgužvan i podbuo, skočio sam u stav mirno, stavio trkačku torbu na leđa, uključio naglavnu lampu i izletio van u svježu noć osjećajući se naspavano. Tu tehniku mnogi trejleri pomno uvježbavaju kod kuće, sve kako bi na utrkama smanjili rizik od spomenutih microsleepova, koje stručnjaci tumače kao epizode spavanja koje nastupaju nakon duže budnosti i mogu trajati manje od sekunde pa sve do pola minute. Dolaze bez upozorenja, iz stanja budnosti naglo se prelazi u prvi stadij spavanja NREM (engl. non-rapid eye movement), a ljudi fenomena često nisu ni svjesni, opisuju ga kao osjećaj vrtoglavice i halucinacija, nesvjesni da su zapravo nakratko zaspali. Od ostalih subjektivnih problema ultraši na UTMB-u najviše smetnji imaju s probavnom, odnosno s mučninom i povraćanjem, zbog koje odustaje najviše natjecatelja, slijede grčevi i na kraju ostali problemi povezani s iscrpljenošću, ozljedama, osjetom hladnoće i nedovoljno dobrom zaštitnom odjećom. Od objektivnih okolnosti najviše problema bude zbog lošeg vremena, na prijevojima pada snijeg, puno je kiše i jakog vjetra, a sunce i nadmorska visina također znaju biti opasni.

Na naše veselje, ove su godine vremenske prilike bile izrazito stabilne i povoljne pa mi je ovaj đir oko Mont Blanca u psihofizičkom i estetskom smislu bio nešto poput kombinacije releksirajućeg dvodnevnog džoginga i trekinga. Na kojemu sam zbog dobre pripremljenosti imao privilegij bez muke neprekidno prolaziti i prelaziti preko nekoliko desetaka većih i manjih brda, prijevoja, proplanaka i dolina s kojih su pucali kristalno čisti vidici na nezaboravne i već ispenjane vrhove Mont Blanc, Aiguille Verte, Mont Maudit, Mt. Blanc du Tacul te na neostvarene planinarske snove poput Malog i Velikog Drua, Grandes Jourassesa, Les Droitesa i sličnih čarobnih čuka. Pri tome sam bio i ostao posebno vezan uz vrh Aiguille Verte, visok 4122 metra. Na koji sam se popeo u dramatičnim okolnostima po tisućumetarskom smjeru Coulair Couturier u zimskoj sezoni 2010., u sklopu kampa Hrvatskog planinarskog saveza. Naime, partnera je i mene zbog velike želje i nedovoljno znanja u posljednjoj trećini uspona uhvatila oluja, zbog koje smo bili prisiljeni napraviti improvizirani bivak u ledenjačkoj pukotini ispod vrha. U toj rupi probdjeli smo cijelu noć bez opreme, hrane i vode, drhteći i cvokoćući od jezive hladnoće. Na kraju beskrajno duge, hladne i tamne agonije u život nas je vratilo bljedoljubičasto svjetlo novog dana. Ukočeni poput zombija, izmigoljili smo iz brloga na strmu padinu koja je vodila do vrha, a potom preko uskog grebena na dio za spuštanje do podnožja kuloara Whymper pa do Mer de Glacea i dalje na noge do grada.

Kako god, staze po kojima ide UTMB u usporedbi su s penjanjem po vrhovima bezopasne. Dobro su utabane i dovoljno široke da je normalnim planinarima potrebno tjedan dana da ih prehodaju. Na trasi se prolazi kroz Francusku, Italiju i Švicarsku - nekoliko gradića, dosta sela, zaselaka, pustara i veći broj planinarskih domova, u kojima se može pojesti i popiti, a ima i dovoljno izvorske vode. Toj su infrastrukturi za utrku pridodane brojne dobro opskrbljene kontrolne i okrjepne postaje pa nitko tu, sve i da hoće, ne može ostati gladan, žedan i nezbrinut. Unatoč tome na jednoj od utrka brenda UTMB, koja se zove TDS (Sur les Traces des Ducs de Savoie), dogodila se prva pogibija trkača u osamnaest godina dugoj povijesti ovoga trail festivala. Neposredni svjedok tih nesretnih događaja bio je trenutno najbolji hrvatski ultra trail trkač Nenad Ostojić, koji je događaj opisao ovako: "Nažalost, poginuo je trkač! A organizatori su napravili veliku konfuziju jer su nas bez objašnjenja pustili da se smrzavamo na 2500 metara dobra dva sata i zatim nas postupno propuštali po troje kroz taj bolestan segment, za koji se ne čudim da se ovako nešto dogodilo. I onda je slijedila još veća glupost, jer su na toj visini za 1200 ljudi potpuno zatvorili utrku i satima ih onako promrzle i zbunjene u grupicama vraćali u dolinu. Po meni su nas trebali sve skinuti dolje i gotovo, jer na kraju ovako ništa nije regularno. A da vam budem iskren, završio sam utrku zbog podrške koju sam dobivao od prijatelja, čije su me tople riječi i poruke držale na životu."

POBJEDNICI I PORAŽENI



Bez obzira na neugodne scene i nesporazume koji su se događali na TDS-u, Osječki finišer Petar Šokčić o Ultra trail du Mont Blancu je ispričao: "Završio sam utrku od 171 kilometra s deset tisuća metara penjanja u vremenu od 42 sata. Teška je to bila utrka zbog velike visinske razlike i vrlo strmih uspona. Kako staza odmiče, tako je i teren teži, a trkači sve umorniji. Bilo je puno prekrasne prirode i uživanja u vidicima. Vode ima na sve strane pa se trkači mogu okrijepiti i hladnom izvorskom vodom. Organizacija vjerojatno ne može biti bolja.

Na okrjepama ima svega, od voća do suhomesnatih proizvoda, čak i kolača. Na nekoliko posljednjih okrjepa najeo sam se hladne lubenice, koja me je savršeno osvježavala. Uz put sam upoznao i ekipu iz Hrvatske - Natašu Rogić i Andreja Vadlju, s kojima sam trčao pa mi je bilo lakše u najtežim trenutcima, onima između dvadesetog i četrdesetog kilometra. Nakon te početne krize dalje je sve išlo po planu. Vremena prolaska kroz kontrolne točke postavljena su tako da trkač ne može prehodati stazu. U početku su kraća, a što utrka više odmiče, postupno se povećavaju. Kako je staza prema kraju sve teža, tako se na uvjetno trčljivim dijelovima mora gotovo sve pretrčati da bi se nadoknadio zaostatak s teških uspona. Na kraju mi je bio posebno drag ulazak u cilj, u kojemu je bilo puno publike, koja je pojačala osjećaj zadovoljstva odrađenom utrkom."

Što se tiče sportsko-natjecateljske komponente, ove su godine utrkom potpuno dominirali domaći trkači, a Hrvati se nisu baš proslavili. Najbolji je bi Tomislav Kapetanović, otrčavši UTMB za skromnih 37 sati, slijedio ga je Šokčić, zatim Vadlja, Korić, Majetić i na kraju jedina Hrvatica Nataša Roglić, s rezultatom 45:40 sati. Bilo je i jako puno odustajanja, a od devet naših koji su startali utrku trojica je nisu privela kraju. Jedan od njih je i član osječke "ekspedicije" Tomislav Bilandžić, koji nam je o svom iskustvu kazao: "Nažalost, ozlijedio sam nogu na 40. kilometru i iako su me zbrinuli u ambulanti na kontrolnoj točki, nije pomoglo. Odšepao sam još na brufenima do Courmayera na 80. kilometru i to je bio kraj za ovaj put. Bez obzira na fejl, ovo je genijalna utrka s nevjerojatno lijepom stazom i nezamislivo predivnim pogledima na Alpe. Vrijedilo je sudjelovati."

Dario Majetić

Što je Ultra trail du Mont Blanc
Ultra trail du Mont Blanc (UTMB) sportski je događaj međunarodnog karaktera koji se od 2003. održava u posljednjem tjednu kolovoza na području masiva Mont Blanc. Uključuje sedam trail utrka različitih duljina i visina čije staze prolaze kroz Francusku, Italiju i Švicarsku. Okuplja ukupno deset tisuća natjecatelja, dvije tisuće volontera, dvadeset tisuća podupiratelja i na desetke tisuća navijača. Središnja utrka je Ultra trail du Mont Blanc, službeno duga 171 km s 10.000 metara uspona i još toliko silaza. Nakon prošlogodišnje stanke zbog korone, UTMB se ove godine održao 27. kolovoza, osamnaesti put. Na startu u centru Chamonixa bilo je 2347 natjecatelja iz cijelog svijeta, a utrku je završilo oko tisuću petsto trkača. Najbrži je bio francuski trkač François D’Haene, istrčavši stazu za nevjerojatnih 20:45:59 sati, a najbrža žena bila je neprijeporna Amerikanka Courtney Dautwalter s novim ženskim rekordom staze od 22:30:54 sata. Zanimljivo je i to da su ove godine prva trojica bila Francuzi, a čak šestorica njih našla su se u top-deset. No za mnoge moćne trkače bila je to iscrpljujuća i poražavajuća utrka, uključujući Jima Walmsleya, Xaviera Thévenarda, Tima Tollefsona, Dmitryja Mitayeva, Toma Owensa, Beth Pascall, Maite Maiora, Audrey Tanguy i Ragnu Debats, od kojih su mnogi odustali usred noći zbog umora i kumulativnog učinka teškog terena. (D.Ma.)

Prehrana, oprema i tehnika
Da bi se svladao kompleksan, visok i dugačak trail poput Ultra trail du Mont Blanca, uz dobru pripremu, opremu, posvećenost i opuštenost, treba jesti oko tristo kalorija na sat i piti dovoljno tekućine. Koristio sam gelove, isotonike i napitke Endurance, koji sadržavaju oko 5 posto bjelančevina i druge mikronutrijente. Na organiziranim okrjepama jeo sam banane, poneki cookies s čajem i noću oko dva decilitra juhe s malo tijesta ili riže. Kada je temperatura zraka pala ispod pet stupnjeva, imao sam duge rukave, kapu i rukavice kako ne bih gubio energiju konvekcijom. Od dnevne opreme nosio sam već provjerenu najlonsku majicu, šorc i pouzdane patike. Što se tiče tehničke opreme, imao sam karbonske štapove, naglavnu lampu, posebnu kapu protiv sunca i naočale koje štite od vidljivog i nevidljivog UV zračenja. Općenito dosta zna pomoći i društvo kolega trkača. (D.Ma.)

Staze po kojima ide UTMB-a u usporedbi su s penjanjem po vrhovima bezopasne. Dobro su utabane i dovoljno široke pa je planinarima potrebno tjedan dana da ih prehodaju...

Što se tiče sportsko-natjecateljske komponente, ove su godine utrkom potpuno dominirali domaći trkači, a Hrvati se nisu baš proslavili...

Pobjednici i pravi trkači tijekom utrke uopće ne sklope oka, a mi amateri često podliježemo zijevanju, microsleepovima i klasičnom spavanju...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana