Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Sreća nije uvijek u domu
Objavljeno 18. rujna, 2021.
Novo o starome: Roman Joanne Goodman "Dom za neželjene djevojčice"

Ovo nije samo roman o jednoj tužnoj i oporoj priči, koja u svakoga normalnoga čitatelja mora izazvati mučninu, ovo je i roman o političkim i inim odnosima u Quebecu, jednoj od kanadskih provincija u kojoj je francuski jezik dominantan, u drugoj polovini 20. stoljeća. No upravo je politička priča o Quebecu najbolji dokaz da se interetnički, interjezični problemi mogu riješiti na demokratski, civilizirani način. A radi se o romanu "Dom za neželjene djevojčice" (Mozaik knjiga, 2021.), kojeg potpisuje kanadska spisateljica Joanna Goodman.


Doduše, u nekim godinama, posebice 60-im i 70-im prošloga stoljeća, nije se moglo naslutiti da će kanadske političke elite pronaći adekvatna rješenja za te uistinu velike probleme, ali mora se priznati kako već odavno nismo čuli da netko od ozbiljnijih političara iz Quebeca traži odcjepljenje od Kanade, ili da je neki politički fanatik postavio negdje neku bombu, oteo nekog političara zbog toga što je nezadovoljan političko-ekonomskim odnosima u toj kanadskoj provinciji. Stoga držim da ne bi uopće bilo loše kada bi se neka od tih rješenja primijenila i na ovim (balkanskim, bosanskim...) prostorima!

Konačno, upravo je jedan političar uvelike utjecao na mnoge odluke koje su na svojoj koži osjetile junakinje ovog romana. I ovaj roman nastao je kao posljedica čitanja jedne druge knjige, emotivne priče o Duplessisovoj siročadi koju je napisala Pauline Gill - Les Enfants de Duplessis (Quebec Losirs Inc. 1991.). Naime, taj je političar početkom 50-ih donio sumanuti zakon kojim je omogućio da se dječja sirotišta pretvore u umbolnice. A motiv je bio i više nego trivijalan - država je za financiranje psihijatrijskih bolnica izdvajala puno više novca nego za sirotišta! Posljedice su bile i više nego tragične za tu nevinu dječicu, koja su već ionako bila kažnjena. Naime, okrutni odnosi unutar kanadskih patrijahalnih obitelji, posebice unutar francuske/katoličke zajednice, nisu tolerirali nikakve predbračne izlete, izvanbračnu djecu, pa je bilo posvema normalno da je, kada je Maggie, junakinja ovoga romana, u šesnaestoj godini rodila djevojčicu Elodie, njezina obitelj učinila sve da se toga djeteta što prije riješi tako što ga je poslala u sirotište, a Maggie na godinu dana kod prve rodbine. Ideja je bila da će to dijete neka obitelj posvojiti, a da će se Maggienim privremenom odsutnosti iz doma sačuvati obiteljska čast.

S tim u vezi, čini mi se da su najbolja mjesta u romanu upravo opisi kompliciranih i pomalo patoloških odnosa unutar obitelji, stroga oca, engleskih, protestanskih korijena, vječno nesretne majke, Francuskinje, katolkinje, koja svom suprugu služi isključivo kao stroj za rađanje djece, što njega ni na koji način ne sprječava da prakticira seks izvan braka, i to s puno mlađom ženom, jer nije u stanju suspendirati svoju požudu. Najzanimljivije je što Maggie, i unatoč vlastitom iskustvu, ima razumijevanja za sve njegove postupke. Svakako bi trebalo obratiti pozornost na taj pomalo čudan odnos Maggie i oca, jer u tom odnosu treba tražiti odgovore na mnoga pitanja koja su u ovome romanu postavljena, i ona koja se odnose na emocionalne odnose, i ona koja su političke naravi... Moglo bi se reći da Maggie nikada nije uspjela kastrirati moćnu figuru oca...!

No stvarnost zna biti puno okrutnija od svih naših projekcija i život se nije odvijao kako su Maggieni roditelji zamislili. Stvari su krenule po zlu. Zbog niza nes(p)retnih okolnosti nije došlo do posvajanja male Elodie i ona će umjesto u nekoj pristojnoj obitelji završiti u umobolnici. I tamo će živjeti do svoje sedamnaeste godine, a Maggie će sve to vrijeme patiti. Roditelji su je odvojili od ljubavi njezina života, od mladog Francuza, Gabriela, inače njihova prvog susjeda. I, kao što obično biva, ona je u svom braku nesretno biće, koju njezin suprug, bankar, poslovni čovjek, ne može razumjeti, a ona, pak, nije u stanju roditi mu toliko željeno dijete; nije da nisu pokušavali, imala je nekoliko spontanih pobačaja, ali osjećaj krivnje što je dopustila da joj oduzmu njezino prvo dijete neprestano će je progoniti...

Naravno, neću vam, dragi čitatelji, ispričati što se sve u ovome dirljivom i napetom romanu događalo, ali uvjeravam vas da ovu knjigu svakako trebate pročitati, a na kraju, uza sve ostalo, bit ćete nagrađeni i efektnim završetkom.



Piše: Zlatko Karamarić
Lica užasa
Ovaj roman umnogome podsjeća na roman Emily Gunnis “Djevojka iz pisma” (Mozaik knjiga, 2020.) I o toj sam knjizi pisao recenziju (“Sva lica užasa”, srpanj 2020.), gdje sam se, između inoga, referirao i na kultni film “Sestre Marije Magdalene” redatelja Petera Mullana. Naime, radi se o filmu u kojem je slika “časnih sestara”, redovnica, njihova pobožnost, njihovo djelovanje, potpuno dekonstruirana. I nakon toga filma slijedi niz literarnih i filmskih ostvarenja u kojima će se dodatno reciklirati ta dekonstruirana, negativna slika tih “svetih žena”, koje su bile prikazane kao hladne mučiteljice, osobe lišene elementarnih emocija... Naravno, u tim ostvarenjima nije moguće čuti njihove glasove, njihovu perspektivu. Kao i obično, išlo se u krajnost, pa sam u toj recenziji morao izraziti svoju skepsu glede te svjesno konstruirane slike i problem pokušati sagledati iz neutralnije, objektivnije perspektive.

Crna mačka
Maurice Duplessis (1890. - 1959.), vođa Konzervativne stranke u Kanadi, premijer Quebeca u nekoliko mandata (1936. - 1939., 1944. - 1959.) i zagovornik tradicionalnih katoličkih vrijednosti. Liberalima je bio “crna mačka”, jer ih je uspio pobijediti 1948., 1952. i 1956. Tko zna što bi se dogodilo na izborima 1960. da godinu dana prije toga nije umro. Njegova se smrt u ovom romanu slavi kao početak novog života, novih društvenih odnosa, koji su doveli do promjene mnogih zakona u Kanadi, pa i onoga da se sirotišta pretvaraju u umobolnice.

U 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća, nije se moglo naslutiti da će kanadske političke elite pronaći adekvatna rješenja za te uistinu velike probleme svoje zemlje...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG

Mate Mijić: Velika dosada
koja srećom kratko traje

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim