Od kraja 60-ih godina prošloga stoljeća art rock je težio većem uvažavanju i akademskom odobravanju, dok je nova generacija klasično obrazovanih skladatelja nastojala ostvariti upravo obrnuto. Zamoreni zapadnjačkim glazbenim tradicijama, nadahnuće su tražili u popularnoj i narodnoj glazbi, osobito unutar nezapadnjačkih stilova. Najuočljiviji među takvim skladateljima bio je Philip Glass. Interes zapadnjačkih skladatelja za glazbu Istoka bio je trend koji se razvijao gotovo cijelo stoljeće, no ono što je izdvajalo njega i njegove istomišljenike bilo je to što su oni svjesno bili sudionici ere rocka. Nisu se zadovoljavali čekanjem narudžbi od orkestara ili statusom sveučilišnih profesora, nego su okupljali bendove, održavali klupske koncerte i snimali ploče.

Za bar tri generacije pop-glazbenika Glass je bio ključna poveznica sa svijetom klasične i istočnjačke glazbe. Surađivao je s umjetnicima u rasponu od Paula Simona, Leonarda Cohena i Davida Bowieja do Davida Byrnea i Suzanne Vega te Aphex Twina, a približivši se rock- glazbenicima utjecao je ne samo na rock nego i na ambijentalnu i techno glazbu. Kad se 1967. vratio u SAD s putovanja u Indiju, očaran tamošnjom glazbom Glass je skladao stilom koji se naglašeno služio strukturama (iako ne i zvukovima) indijske glazbe, te je postao poznat kao minimalist. Duboko nadahnut istočnjačkom glazbom, minimalizam je, naime, bio izrazito repetitivan, s ciklusima nota koje su se istančano i sporo razvijale i otezale, bez uočljiva kraja.

Ubrzo je u New Yorku osnovao Philip Glass Ensemble. Smatrani bučnima i neprikladnima za koncertne dvorane, najčešće su nastupali u galerijama i rock-klubovima njujorških predgrađa. Postava i glasnoća grupe bila je privlačna avanturističkijim rock-poklonicima, tako da su njihove koncerte posjećivali glazbenici poput Briana Enoa i Bowieja, a pratili su ih i art bendovi kao što su Talking Heads. U izričaju tih izvođača vrlo brzo su se mogle osjetiti istočnjačke i minimalističke odlike.

Iako je stjecao reputaciju unutar progresivnijih krugova, Glass se tek u drugoj polovini 70-ih počeo probijati i u svijetu klasične glazbe. Nakon premijere njegove prve opere “Einstein on the Beach” (1976.) postao je priznat skladatelj i u “centru grada”. Ta četverosatna predstava bez zapleta i jasno istaknutih likova još je uvijek njegovo najhvaljenije ostvarenje. Glassova je glazba u toj operi izišla iz okvira striktnog minimalizma stvorivši pretpostavke za novu multimedijalnu umjetničku praksu koja će postati poznata kao performans umjetnost.

Tijekom idućih desetljeća Glass je skladao brojna kazališna djela, uključujući opere “Akhnaten” i “Satyagraha”, zasnovanu na Gandhijevu životu, glazbene kulise za filmove (“Koyaanisqatsi”, “Powaqqatsi”), baletne predstave za koreografkinju Twylu Tharp, kao i zvučnu pratnju za događaje (glazba za ceremoniju paljenja baklji na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu predstavila ga je milijunima televizijskih gledatelja). Sredinom 80-ih njegova je reputacija porasla u tolikoj mjeri da mu je iz CBS Recordsa ponuđen ekskluzivni diskografski ugovor, kao prvom skladatelju nakon Aarona Coplanda. Iz tog je ugovora proizišao “Songs from Liquid Days”, album koji uključuje skladateljsku suradnju s Laurie Anderson, Suzanne Vega, Paulom Simonom i Davidom Byrneom, i koji ga je približio statusu pop-zvijezde.

Glassov utjecaj na rock još nije dovršen. Glazbeni stilovi poput new agea, ambijentalne i techno glazbe prihvatili su minimalističke koncepte repeticije, laganih promjena, linearne strukture i odvojenih dijelova. Suradnja s Aphex Twinom povezala je Glassa s još jednom generacijom pop-istraživača, a svojom trilogijom simfonija utemeljenih na Bowiejevim albumima “Low”, “Heroes” i “Lodger” kao da se ponovno okrenuo rocku u potrazi za nadahnućem. Godine 2015. u Bijeloj je kući iz ruku Baracka Obame primio najviše američko priznanje za umjetnost, National Medal of Arts, a za glazbu koju je skladao za filmove triput je bio nominiran za Oscara. U 85. godini života još uvijek sklada minimalističku glazbu.