Mato Barišić jedan je od najistaknutijih novinara Nove TV. Nakon 17 godina terenskog rada kao reporter, prošle godine preuzeo je uredničku palicu emisije “Provjereno”, koja se ovog mjeseca vratila na male ekrane. U novoj, 15. sezoni Mato je jedini član originalne postave koja je tu popularnu istraživačku emisiju u rujnu 2007. postavila na noge. Kako su izgledali njegovi prvi dani na Novoj TV, koje se od 500-tinjak priča na kojima je radio danas najradije prisjeti, kakav je šef te što je ono što ga potiče da više od desetljeća i pol kao član ekipe “Provjerenog” daje najbolje od sebe - pročitajte u nastavku.

Možeš li nam ukratko približiti svoj put prije početka profesionalne karijere i dolaska na RTL?

- Rođen sam i odrastao u Zagrebu, na rubu grada, mjestu koje je tada bilo više selo nego dio grada. Danas se potpuno transformiralo. Ondje sam završio Osnovnu školu Žitnjak. Nakon nje upisao sam IX. gimnaziju, opći smjer, a potom završio Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Studiranje je potrajalo punih sedam godina. Da me nije supruga pogurala i natjerala da učim, bilo bi i više. (smijeh) Cijelo vrijeme studiranja sam radio. Faks je trebalo platiti, a radničke plaće/mirovine mojih roditelja ne samo da nisu bile za to dostatne nego nisam ni želio da mi plaćaju. Radio sam u dostavi, dijelio letke, razvrstavao ambalažu za jednu trgovinu, na benzinskoj, u velikoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom smrznute hrane, kao pomoćni radnik u stolarskoj radionici. Bilo je ‘daj što daš’, važno da je plaćeno. Pred kraj studija otvorila se prilika za RTL. Bilo je - hoćeš li pokušati raditi neko vrijeme bez plaće, kao praksa? Pristao sam. No već nakon mjesec dana, u kojem se nisam nimalo štedio, počeo sam snimati i dobio plaću.



Po čemu pamtiš svoje prve dane na Novoj TV i sjećaš li se svoje prve priče u “Provjerenom”?



- Ulazak u tadašnju redakciju Informativnog programa bio je kao ulazak u space shuttle. Odluka je to bila ona od koje strepiš, pomalo od euforije, pomalo i od straha. Hoćeš li moći? Biti dovoljno dobar? Dio ekipe koju sam upoznao u prvih nekoliko mjeseci, premda nitko od njih više ne radi sa mnom, ekipa je koju i dalje viđam. Oni su uspješni ljudi, neki rade u ovom poslu, neki više ne. Neki su postali kumovi mojoj djeci. Prva priča? Naravno da se sjećam. Radio sam priču o civilima koji su stradali u minskim poljima. Sjećam se svakog snimanja. Onog u Škabrnji, Hrastovici na Baniji, u okolici Strošinaca u Slavoniji.

Od svih priča na kojima si radio kao član ekipe “Provjerenog”, kojih se najradije prisjetiš?



- U 14 godina reporterskog ‘prašinarenja’ napravio sam sigurno 500-tinjak priča. To su sve forme od deset i više minuta. Izdvojiti neku? Ne znam. Bilo je tih inspirativnih, onih koji te rasplaču, ali ti ujedno daju snage. Ljudi koji nemaju više kome reći svoje probleme, pa tebi pričaju i nadaju se čudu. I onda se dogodi čudo. I budeš najsretniji na svijetu. Jedna od njih priča je o Josipu Grdoviću. Majci Jagodi i ocu Ivici. Ti ljudi, kad god ih se sjetim, sjetim se snage i ljubavi koje su imali za svog, danas, pokojnog sina. I koliko su se borili za njega. No rijetke su bile takve priče, moj je fokus najčešće bio na istraživačkim pričama, analitičkim, ponekad fenomenološkim i tabu-temama. Ipak, ove spomenute bile su mi filtar. Da se nakon teških, kompliciranih, kriminalom i politikom obojenih tema, doslovce spustim na zemlju.

Je li ti, i u kojoj mjeri, bilo stresno preuzeti uredničku poziciju usred prošle sezone? Koja je bila prva odluka koju si donio kao urednik?



- Od količine posla i obveza u privatnom životu nisam mogao ni razmišljati o stresu. Bilo je samo, radi, radi, preživi. I tako smo svi - zapeli i napravili najbolje što znamo. Zašto kažem mi? Zato što, da nije bilo podrške kolega s kojima ‘živim’ u toj redakciji već više od desetljeća, bilo bi teško, da ne kažem nemoguće. Svatko je odradio svoj dio posla, a kad svi rade svoj posao, onda je lako. Još uvijek se navikavam na tu ulogu. Premda ona stoji na stranicama Nove TV, i dalje se, kad nekog zovem, predstavim kao novinar/reporter ili samo Mato iz ‘Provjerenog’. (smijeh) Prva odluka bila je - ajmo nastaviti kao što smo i dosad. Kao tim, ekipa. Dogovorom, razgovorom doći do onog što je najbolje za sve nas. Kad kažem ‘nas’, mislim na ‘Provjereno’. Noviteta će biti, sigurno. No i do toga ćemo doći zajedno, jer ovo što radimo nije, niti je ikada bio one man show.



Kakva je atmosfera u redakciji “Provjerenog” i interakcija s kolegama na početku nove sezone?



- Hektična, euforična, napeta. Tako je svaki rujan. Osjećamo se kao djeca koja kreću u prvi razred. Kao da smo na Olimpijadi nakon višemjesečnih priprema. Sve bismo odmah, najbolje i najviše što možemo. Svi su radili na dvije, tri, pa i više priča. Gomila je to materijala, deseci sati po montažama, naručena hrane koja se jede u sitne sate. Tako je to uvijek bilo. Ništa novo za ‘Provjereno’. Kad i usred noći imamo volje za šalu, znači da je sve OK.

Kakav si kao šef?



- Nastojim slušati, biti razuman, ali i zahtijevati da svatko da svoj maksimum. Malo je drukčije kad si urednik koji je toliko dugo radio kao novinar. Možda bolje za same novinare, jer ja znam što oni prolaze na terenu. Sve sam i sam to godinama proživljavao. Trudit ću se biti dobar urednik, a prije svega čovjek. Cilj mi je da sve s kojima sam radio, ili s kojima ću tek raditi, mogu uvijek pogledati u oči. Ali, neka oni pričaju o meni.

Kakav je osjećaj snimiti prilog kojim mijenjaš nečiji život i ujedno osvješćuješ javnost o ljudskim pravima?



- Sati provedeni na hladnoći, u blatu, noći provedene uz računalo dok drugi oko tebe spavaju, uvrede, čak i prijetnje koje stoički moraš podnijeti - sve se to isplati. Onoga trenutka kada dobiješ nagradu u obliku jedine valute koju prihvaćamo - one u apoenu ‘hvala’! Upozoriti i dokazati nepravdu, pomoći time nekome, educirati, promijeniti čak i mišljenje, razlozi su zbog kojih kažeš ‘mogu i želim to’. Sve to može se činiti kao tek nekoliko minuta, ali iza svake od tih nekoliko minuta je isto toliko dana - neprospavanih, u stresu. Naši sugovornici su ljudi, stvarni ljudi koji nekad sve što mi kažemo i prenesemo shvaćaju kao svoju posljednju šansu. Tu nema mjesta za ‘lako ćemo’, već daj sve od sebe što možeš ili se time jednostavno nemoj baviti.

Jesi li ostao u kontaktu s nekima od protagonista emisije, možda postao prijatelj?



- S puno njih, posebno preko profila na društvenim mrežama. Nisu to ljudi koje srećem svaki dan, ali je veliki dio onih koji će sa mnom ostati zauvijek. Oni koji ti prvi čestitaju rođendan, Božić, godišnjice. Oni koji su odavno prestali biti samo sugovornici.

Prema kojim kriterijima odlučujete koje su priče zaslužile da se pozabavite njima?



- Priča mora biti dobra. Može to biti od političke analitike, socijalne ili istraživačke priče pa sve do kriminala ili nekih fenomena. Trudimo se biti društveno odgovorni, aktualni, zanimljivi, pa se u istoj emisiji nađe teška priča o zlostavljanju žena ili životu migranata, kao i uspjeh paraolimpijca koji svojim primjerom inspirira više od bilo kojeg motivacijskog govornika.

Možeš li se nakon toliko godina u istraživačkom zamisliti u nekoj drugoj vrsti novinarstva?



- Ne znam, iskreno. Možda. Nisam pokušao jer mi još nije dosadilo.

Što te najbolje opušta? Kako su dječica, što im okupira pozornost u posljednje vrijeme?



- Moram priznati da me često opušta nešto što će mnoge zgroziti - obični kućanski poslovi. Donedavno sam živio u stanu s vrtom. Kopati po zemlji bila mi je terapija, ali i postao pravi hobi. Odnedavno vrta nema, ali mi je supruga za rođendan poklonila bicikl. Na biciklu sam odrastao, do prije desetak godina doslovno sam živio na njemu. Čini mi se da je tim darom htjela preduhitriti potencijalnu krizu srednjih godina pa mi je, da si ne kupim neki kabriolet, kupila jeftinije, ekološki prihvatljivije i ‘bezopasnije’ prometalo. (smijeh) A djeca? Oni imaju zanimljiviji i bogatiji društveni život od nas, i mislim da to govorim u ime svih današnjih roditelja. Osim škole u koju su krenuli (6. i 1. razred), tu su treninzi juda, slikanje, svi silni rođendani, druženja. Imamo veliku prednost što živimo kraj šume pa se igraju kao što su se djeca nekad igrala. Ekipu imaju, a cijeli je kvart njihovo igralište.