S početkom nove školske godine na nastavu je krenula i prva generacija učenika Waldorfske škole u Osijeku. Time je Osijek, nakon Zagreba i Rijeke, postao treći grad u Hrvatskoj sa školom koja poučava prema waldorfskoj pedagoškoj metodologiji.

U bajkovito uređene učionice u Ulici Lorenza Jägera prvog dana nastave sjelo je devet učenica i učenika. Njih petero u prvi razred, a četvero u kombinirano drugi i treći razredni odjel. Uskoro će im se pridružiti i jedna učenica iz Libanona, pa će prva osječka generacija waldorfovaca brojiti deset učenika.



Uzimajući u obzir skepticizam svojstven čovjeku kada se susretne s nečim što odstupa od ustaljenih normi i konvencija, kao i visok iznos školarine, to je broj kojim su u osječkoj Waldorfskoj školi vrlo zadovoljni.

- Dosta je upita, imamo puno predbilježbi, no roditelji su još uvijek oprezni. Dio njih sprječavaju financije, jer školarina iznosi 1500 kuna mjesečno, odnosno 18.000 godišnje, što nije malo, a drugi dio igra na sigurno i želi vidjeti kako će se sve skupa razvijati. No zadovoljni smo brojem upisanih učenika, a čini se da su zadovoljni i oni, jer već smo nakon prva dva dana nastave dobili jako dobre povratne informacije roditelja. Oni su zadovoljni, djeca su zadovoljna, stoga i mi imamo razloga biti zadovoljni - rekla je za Glas Slavonije ravnateljica Waldorfske škole u Osijeku Nikolina Kovač.

Iako je program Waldorfske škole prepoznat i verificiran od Ministarstva znanosti i obrazovanja, za razliku od nekih drugih zemalja subvencije su vrlo niske, što je i osnovni razlog visokim školarinama u osječkoj Waldorfskoj školi.

- Subvencija je 100 kuna po učeniku mjesečno. To je sve što dobivamo od države. Prostor, plaće, produženi boravak, užinu učenika i sve ostale troškove isključivo financiramo iz svojih izvora, dok je, recimo, Waldorfska škola u Sloveniji, koja je kretala isto kada i naša, uspjela ostvariti stopostotnu subvenciju države, s tim da roditelji dodatno plaćaju za nadogradnju infrastrukture škole i slično. I nama je to cilj. Waldorfski pokret buja, osječka je škola treća u Hrvatskoj, uskoro se otvaraju dvije škole u Istri, po jedna u Splitu i Dubrovniku, što je dokaz da ljudi sve više prepoznaju dobrobiti koje waldorfska škola donosi - ističe ravnateljica Kovač.

Put do osnivanja škole i njezina uređenja nije bio lagan.
- Učionice smo uredili uz pomoć roditelja, volontera, članova Iskra - waldorfske inicijative, koja je osnivač škole, i crowdfunding kampanje preko koje smo prikupili dio sredstava. Pomogle su nam i tvrtke Izolirka i Bonavia Design, koje su donirale dio materijala za renovaciju. Spomenula bih i Pučko otvoreno učilište koje nam je najmodavac i s kojim jako dobro surađujemo - rekla je ravnateljica Kovač.

Pristup waldorfske pedagogije nije ni blizu klasičnom, uči se doživljajno, promatranjem. Puno se pozornosti poklanja odnosima, osobnom izražaju, harmoniziranju temperamenta i slično. Od prvog razreda djeca u Waldorfskoj školi uz hrvatski uče i dva strana jezika, engleski i njemački, matematiku, prirodu i društvo i ostale predmete, sviraju glazbene instrumente, uče ručni rad (razvoj fine motorike), izražavaju se kroz umjetnost (slikanje, pjevanje, ples...), a zanimljivost je da nemaju klasične udžbenike, nego za svaki predmet izrađuju vlastite bilježnice koje su im ujedno i udžbenici. I ocjenjivanje je jedna od bitnih distinkcija u odnosu prema klasičnoj pedagogiji. Naime, učenike u waldorfskoj školi ne ocjenjuje se brojčanim ocjenama, nego ih se prati opisno na više razina, no sve opisne ocjene mogu se u bilo kojem trenutku prenijeti u brojčane. Zbog svih navedenih specifičnosti waldorfske pedagogije često se postavlja pitanje mogu li djeca koja su završila osnovnu waldorfsku školu upisati klasičnu srednju školu. Mogu. I to sasvim normalno, kako su nam rekli naši sugovronici, jer u sedmom i osmom razredu, kada su spremna za standardno vanjsko vrednovanje i kriterije, uvode se brojčane ocjene.

Učitelj Srđan Ferenčak s radom Rudolfa Steinera, austrijskog filozofa i osnivača prve waldorfske škole, počeo se baviti na studiju filozofije, a potom je upisao waldorfski studij učiteljskog smjera na Institutu za waldorfsku pedagogiju u Zagrebu. Otkriva nam kako izgleda nastava u školi u kojoj predaje uz kolegicu Dunju Tomić, waldorfsku učiteljicu 2. i 3. razrednog odjela, po struci pedagoginju i prof. povijesti, uz dodatnu edukaciju iz područja waldorfske, doživljajne i relacijske pedagogije.



- Oslanjamo se na ritam dana koji je svojstven svim ljudima, pa tako i djeci koja su na njega još osjetljivija, tako da nastavu započinjemo na način da se učitelj najprije rukuje sa svakim učenikom te pritom opaža kako učenik diše, kakav mu je stisak ruke, gleda ga u oči... Puno je toga što se može opaziti prilikom tog prvog susreta. Potom krećemo s ritmičkim dijelom nastave koji se sastoji od pokreta i pjevanja kroz koje možemo i ponavljati gradivo. Učenici se na taj način uprisutnjuju, nakon snenog stanja proradi im cirkulacija. Poslije ritmičkog dijela počinje glavna nastava iz hrvatskog jezika, matematike, crtanja formi, prirode i društva, poslije i geografije, povijesti, kemije, fizike itd., no uz jednu specifičnost. Mi, naime, svaku temu obrađujemo kroz tri do četiri tjedna. To je tzv. epohalna nastava ili nastava u epohama, model koji je prihvaćen u nordijskim zemljama poput Finske, a koji se pokazao puno učinkovitijim, jer nema disperzije, nema razlijetanja pozornosti, djeca mogu potpuno uroniti u nastavno gradivo, tako da, primjerice, tri do četiri tjedna učimo isključivo slova - pojašnjava Ferenčak te nastavlja:

- Učimo ih na posvema drukčiji način, ne apstrahiramo, već je tu puno maštovitog, imaginativnog. Učitelj svakoga dana priprema jednu narativnu crticu koju im priča i onda iz tih priča dolazimo do, recimo, oblika slova. Djeca najprije dožive to slovo, a potom ga pretvaramo u slikoviti oblik i ogoljujemo do apstraktnog. Zašto je to važno? Zato što se na taj način radi cjelovito, metodika je usmjerena i na glavu, ali i na srce i na ruke. Na taj se način dijete razvija zdravo, jer ni jedan dio nije važniji od drugog. Ruke, recimo, nisu samo nešto što je pragmatično, nešto čime ćemo pričvrstiti vijak, već se kroz rad rukama također radi na kognitivnom. Zato imamo puno ručnog rada, a u kasnijim razredima i drvodjelstvo i vrtlarenje, kroz koje jačamo i volju koja je jednako važna kao i razvoj kognicije i emocija - dodaje Ferenčak i zaključuje:

- Poanta je očuvati dječju znatiželju, da ne budu pod stresom zbog ocjena, da ne uče zbog ocjena, nego da uče zato što vole učiti, zato što im je gradivo zanimljivo i žele znati više - zaključuje Ferenčak.