Turizam je u 2020. godini nosio značajan dio gospodarskog pada, i to ne samo kod nas, gdje je njegov udjel visok. Tako će u 2021. godini kod nas donijeti lavovski dio rasta, međutim, s rastom treba biti oprezan, jer nam je ukupan dug premašio 90 % BDP-a, a taj se dug kroz potrošnju prelijeva u rast. Dakle, nije nevažno kako je rast financiran, međutim, mi tu nismo usamljeni, to su uglavnom radili svi - navodi dr. sc. Branko Bogunović, znanstveni savjetnik na Fakultetu ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mirković” Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, i partner u savjetničkom društvu Hotelsko i destinacijsko savjetovanje d.o.o., te u nastavku piše:

- Rekao bih da je sezona premašila očekivanja, pa čak i ona iz svibnja. Epidemiološki smo se dobro postavili na vrijeme, izdržali smo u statusu koji je većinom bio bolji od direktnih europskih konkurenata (Italije, Španjolske i Grčke, ne i visoko procijepljenog Portugala). U cijelom ovom kaosu imali smo i sreće, jer pandemija još traje i putnici se nevoljko udaljavaju predaleko i uglavnom još ne putuju zrakoplovima u kojima gube autonomiju u ovom još kaotičnom okruženju. No polovina kolovoza razgolitila je naš osnovni problem, a to je stanje održivosti ključnih destinacija. Ponegdje smo na vrhu sezone imali i više ljudi nego 2019., i to počinje zabrinjavati u sve većem broju destinacija. Akcije pojedinih iznajmljivača koji su otkazivali stare jeftinije rezervacije, da bi ih u jeku visoke potražnje zamijenili novim, skupljima, bojim se, sigurno će nam doći na naplatu. Već sljedeće sezone možemo očekivati povratak aviodestinacija u igru, a tu su, osim konkurenata europskog Mediterana i Turska, Magreb te udaljene egzotične destinacije, a to su redom turistički snažne države koje su u pandemiji izgubile daleko više od nas i bit će spremne tržištu isporučiti cjenovne ponude koje su za nas u posljednjih nekoliko godina postale nezamislive.

- Turizam i ugostiteljstvo u potpunosti će biti skinuti s Vladinih potpora kakve su bile dosad, osim u slučaju nekog novog neočekivanog proboja pandemije, novih sojeva, itd. Takva je praksa EU-a i praktično cijeloga svijeta, i to je sasvim normalno i očekivano. Dakle, u smislu potrebnih akcija i politika polako se vraćamo u neku normalnu situaciju prije pandemije, a to znači da tek tu imamo iznimno mnogo posla, a što je najgore neki od potrebnih koraka pripadaju u one koje će politički biti teško provesti. To je prije svega pitanje dalje gradnje kapaciteta privatnog smještaja koji je u nerealnom poreznom opterećenju u odnosu, ne samo druge oblike smještaja, nego i na bilo kakvo drugo poduzetništvo. S druge strana, gradnja nije nimalo posrnula za vrijeme pandemije, izdavanje građevinskih dozvola nastavljeno je jednakom dinamikom, a obalne jedinice lokalne samouprave jednim se ozbiljnim dijelom financiraju tim istim građevinskim dozvolama i komunalnim naknadama te je pitanje kako bi da se sve skupa uspori zatvarale svoje proračune. U izradi je nacionalna strategija održivog razvoja turizma i bit će zanimljivo kako će se prema tome odrediti. Da se razumijemo, uz ovakve stope rasta privatnog smještaja i dalje izgradnje smiješno je uopće govoriti o održivosti turističkog razvoja. Nadalje, hrvatski turizam i Hrvatska, kao destinacija nakon faze intenzivnog marketinga i podizanje svjesnosti tržišta, nužno mora ući u fazu upravljanja kvalitetom. To podrazumijeva novo zakonodavstvo (prije svega podzakonske akte i aktivnost regija, gdje nisam siguran imaju li naše Županije te snage), i podizanje kapaciteta upravljačkih struktura u turizmu (prije svega onih u sustavu turističkih zajednica), a tu se još uvijek ništa ne događa. Alternativa nam je ostajanje u modelu masovnog, može se reći socijalnog turizma, osim u nekoliko diferenciranih destinacija, naravno, i u očuvanim kontinentalnim destinacijama. U pogledu kapitalnih smještajnih investicija još uvijek nismo dovoljno učinkoviti (dozvole, obveze javnog sektora i slično), a to zorno pokazuju indeksi poput Doing Businessa. Ako želimo više globalnog kapitala, investicije se moraju pakirati i provoditi brže. Konačno, zapeli smo na poreznom opterećenju turizma i ugostiteljstva od 13 % na smještaj i 25 % za hranu i piće. Sve studije slučaja pokazuju da se zbog smanjenja porezne evazije i povezanog rizika svakako isplati objediniti stope na 10 %, po uzoru na sve zemlje Zapadnog Mediterana, jer se na taj način povećava baza oporezovanih transakcija, odnosno siva ekonomija drastično se smanjuje, jer se više nikome ne isplati. Poznato je da se ovime što mi radimo ništa ne postiže i ne razumijem što se čeka.



- Hrvatska danas stoji na otprilike 42 % prosjeka Europske unije u nominalnom BDP-u po glavi stanovnika, i to svakako nije najsretniji podatak, a još je manje sretan podatak da smo se od ulaska u Uniju prosjeku njezinog BDP-a po stanovniku približili za jedan jedini postotni poen. Ako bismo bili zlobni, ali i precizni, tome je više pridonio odljev stanovništva nego jačanje gospodarstva. Visok udjel turizma i usluga u gospodarstvu već su prepoznati kao problematični (tzv. Nizozemska bolest), a u sličnim se problemima nedavno našao i Island. S druge strane, nije turizam kriv za nekonkurentnost i slab rezultat drugih gospodarskih sektora. Međutim, ponovimo, i u turizmu imamo problem dobrog gospodarenja sektorom, kao što je uopće dvojbeno je li Hrvatska od osamostaljenja zapravo ikada imala koherentnu gospodarsku strategiju. Multiplikator ukupnog, u odnosu na direktni doprinos turizma, dodatnoj vrijednosti nam je tek u 2016. godini stidljivo premašio 1,5, što nije bajan rezultat, ma koliko malo i neproizvodno orijentirano naše gospodarstvo bilo.

Poznato je da su porezna regulacija i njezina logika determinanta velikog dijela gospodarstva i društvenih odnosa. Kod nas porezna regulacija snažno pogoduje daljoj izgradnji privatnog smještaja, a satelitska bilanca pokazuje da ovaj oblik smještaja, koji je uvjerljivo dominantan u ukupnoj strukturi smještaja (polako se bliži vrijednosti od dvije trećine svih kapaciteta i dalje vrtoglavo raste), sudjeluje s nešto više od 5 % udjela u ukupnoj izravnoj dodanoj vrijednosti turizma (primjerice, hoteli i drugi kolektivni kapaciteti sudjeluju s gotovo 30 %). Promjenom poreznih opterećenja mogli bismo utjecati na preusmjeravanje aktivnosti stanovništva i kapitala u nešto što je za sve nas produktivnije od betonizacije obale, i to ne samo u turizmu. Rad i kapital ponašaju se racionalno, zašto bi danas itko u Hrvatskoj uz ove uvjete radio bilo što drugo nego zidao zemljišta uz more i kasnije ih iznajmljivao?