O aktualnom dramatičnom izvješću IPCC-a, koje iznova upozorava na globalne klimatske probleme, ali sadržajno dosad o temi donosi najviše intrigantnih podataka, saznanja i otkrića na temelju pomnih višegodišnjih istraživanja, za ovotjedni Magazin razgovarali smo sa doc. dr. sc. Ankicom Kovač, potpredsjednicom Hrvatske udruge za vodik, docenticom na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, na Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš, gdje je i voditeljica Laboratorija za energetska postrojenja...

Kakvo je Vaše mišljenje o izvješću IPCC-a i optimističnim najavama kako je dogovor na najvišoj razini moguć na Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama 2021. (COP26) krajem godine u škotskom Glasgowu?

- Najnovije izvješće IPCC-a (Sixth Assesment Report - AR6) donosi zaista zabrinjavajuće scenarije promjene globalne klime. U 2019. godini koncentracija CO2 u atmosferi bila je viša nego bilo kada u posljednja dva milijuna godina, a poznato je da je povišenje globalne temperature atmosfere direktno povezano s tom koncentracijom. Viša koncentracija - viša temperatura. IPCC je za ilustraciju objavio pet scenarija emisija ugljika odnosno stakleničkih plinova kao što su CO2 i CH4 do 2100. I prema najoptimističnijem od tih scenarija, prema kojemu emisije CO2 praktično odmah počinju naglo padati, temperatura nastavlja rasti i sa sada dostignutih 1,1 °C iznad prosječne temperature koja je vrijedila u predindustrijskom razdoblju (dakle, 1850. - 1900.) do 2080. dostiže vrijednost od 1,5 - 2 °C. Prema srednjem scenariju (medium), u kojemu se emisije stakleničkih plinova počinju smanjivati tek nakon 2040. godine, područje između 1,5 i 2 °C dostiže se već 2030. godine. Prema pesimističnim scenarijima, u kojima emisije nastavljaju kontinuirano rasti u manjoj ili većoj mjeri, situacija je još gora. Područje između 1,5 i 2 °C dostiže se prije 2030., ali područje 2 - 3 °C dostiže se već 2045. godine ili ranije, prema najpesimističnijem scenariju. Da bi se razumjelo o čemu se tu radi, treba upozoriti na situaciju kojoj smo posljednjih godina svjedoci, a to je učestalost i porast intenziteta ekstremnih klimatskih pojava kao što su velike oborine, toplinski valovi, suše, snažne oluje, požari i poplave sa svim posljedicama u obliku šteta u poljoprivredi, na zgradama i infrastrukturi općenito, a sve to pri dostignutih samo 1,1 °C. Procijenjena šteta od katastrofalnih poplava u Njemačkoj iznosi nešto manje od 30 milijardi eura. Stoga je za očekivati da će COP26 (Glasgow, studeni 2021.) implicirati donošenje još oštrijih obveza država sudionika nego što je to bilo prema Pariškom sporazumu 2015. godine.

Plan je Europske unije do 2050. postići, uz učinkovitu suradnju svih članica, tzv. klimatsku neutralnost...?

- Danas se smatra da do 2050. godine treba osigurati klimatsku neutralnost, što znači da je potrebno potpuno zaustaviti emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova u atmosferu. Međutim, sporazumi su jedno, a realizacija drugo. Bogate i razvijene države lakše će pristupiti eliminaciji fosilnih goriva, koja su glavni uzrok emisija stakleničkih plinova. Siromašne države ne mogu se odreći fosilnih goriva jer još nemaju potrebnu razinu ni životnog standarda ni tehnologije, odnosno novca da kupe ili same stvore te potrebne nove tehnlogije. Morat će se sklopiti ugovori prema kojima će bogate države pomagati siromašnima da bi smanjenje emisija profunkcioniralo na globalnoj razini. To je ono što se očekuje od COP26. Ključno je ubrzati energetsku tranziciju na obnovljive izvore energije i zeleni vodik te provesti sveobuhvatnu dekarbonizaciju transporta i proizvodnje svih vrsta dobara i time pridonijeti izbjegavanju katastrofičnih scenarija. Treba shvatiti da je došlo vrijeme kada se cijena i brža dinamika dekarbonizacije više ne smiju podvrgavati kriterijima ekonomske isplativosti jer se globalne klimatske promjene moraju zaustaviti praktično pod bilo koju cijenu prije nego bude prekasno za sve.

Koliko je zapravo klima, kao i energija uostalom, ujedno i političko, pa i geostrateško, pitanje? Pritom se dakako ne smiju zapostaviti ekonomski i korporacijski interesi, na koje upozoravaju brojni ekološki pokreti...

- Energija je s industrijskom revolucijom u posljednjih 150 godina postajala sve važniji faktor porasta životnog standarda, ali i tehnološke, ekonomske i vojne moći pojedinih država. U jednom trenutku nafta je postala centralni globalni energent jer je omogućila funkcioniranje motora s unutarnjim izgaranjem, dakle transport, a njezine su podzemne rezerve bile koncentrirane u samo nekoliko geografskih regija. Što je nafta postajala važnija, to su više rasle političke napetosti između raznih aktera. Nafta je dakle izazvala prvorazredni geopolitički interes. Istovremeno, sve masovnije korištenje nafte, a poslije i prirodnog plina, dovodi do porasta koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, a time i do klimatskih promjena. Dakle, možemo kazati da je glad za energijom utjecala na klimatske promjene. Klima je pak opet, kao i nafta i energija, interes svih. Sreća je što je tehnološki razvoj omogućio da se pronađu načini kako zamijeniti naftu i plin (ne zaboravimo i ugljen) drugim izvorima energije i tako eliminiraju štetne emisije. To su prije svega tehnologije zasnovane na obnovljivim izvorima energije (Sunčevoj energiji, energiji vjetra i vode te geotermalnoj energiji). U međuvremenu kompanije koje su se bavile vađenjem nafte i plina postale su korporacije s golemim financijskim i ljudskim potencijalom, a time su postale i jak politički faktor. Utjecaj korištenja fosilnih goriva na okoliš, odnosno globalnu klimu, bio je poznat vodstvu kompanije Exxon još 1982. godine. Međutim, ekonomski i korporacijski interes bio je iznad tih saznanja, pa su stvari bile zataškavane, javnosti se prezentirala ideja da su podatci nepouzdani i slično, a obnovljivi izvori energije sustavno su podcjenjivani i omalovažavani. Tek danas, kada su posljedice korištenja fosilnih goriva postale jasno opipljive (u desetcima milijardi dolara ili eura) i kad klimatske promjene prijete nestašicama hrane velikih razmjera, što će dovesti do isto tako velikih migracija, klimatskim se promjenama daje javna pažnja i dovodi ih se u fokus javnog interesa.



Kad smo kod energije, moram Vas pitati i za mišljenje o nekim dvojbama vezanima uz odluku Slovenije da produži životni vijek nuklearke Krško do 2043. godine. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da je odluka o energetskom miksu članica Europske unije u njihovoj nadležnosti, pa tako i o udjelu nuklearne energije u energetskoj bilanci?

- Taj mi detalj nije poznat, ali me takav stav ne bi začudio. NE Krško jest u vlasništvu Slovenije, ali u čijoj bi ovlasti bilo pokrivanje troškova havarije iste te elektrane? Nuklearnu radijaciju nikakve granice ne mogu zaustaviti. Drugo je pitanje pravnih odnosa država unutar EU-a, odnosno ugovora o pridruživanju koje su određene države potpisale kada su se toj uniji priključivale. Ako se radi o planu postupnog zatvaranja nuklearnih elektrana u državama EU-a, onda se sve države o tome moraju nekako dogovoriti. Tu je puno pitanja koja doista nisam kompetentna komentirati.

S nuklearkama u vezi, aktualna je i rasprava o mogućnosti da se nuklearke pretvore u pogone za proizvodnju vodika. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? Nedavno ste duhovito rekli da "radije hodate uokolo s osjetnikom za vodik nego s Geigerovim brojačem".

- Nuklearne elektrane primarno proizvode električnu energiju u baznom režimu. To znači da rade dan i noć jednako od remonta do remonta, tako da tu nema nikakvih viškova topline koji bi se mogli koristiti za proizvodnju vodika. Njihova je proizvodnja prilično precizno planirana. Nuklearke moraju biti u svom radu hlađene, ali to je otpadna toplina na niskoj temperaturnoj razini, nepogodna za učinkovitu pretvorbu u vodik, tako da se na raspravu o mogućnosti da se nuklearke pretvore u pogone za proizvodnju vodika može gledati više kao na još jedan pokušaj da se zakoče obnovljivi izvori energije, koji su puno demokratičnija i pristupačnija energetska pretvorba. Ako se misli na nuklearke koje bi namjenski bile konstriurane za proizvodnju vodika, a ne za proizvodnju struje, onda je to drukčija priča. Međutim, i takvima ostaju isti problemi s odlaganjem istrošenog goriva i utjecajem na okoliš u slučaju havarije popraćene radijacijom.



U širem kontekstu rasprava o energiji i okolišu, pitanje održivih izvora energije također je svako malo na dnevnom redu. Pritom, dok se vodi jaka kampanja za obnovljive izvore, mnogi zaziru od nuklearne energije. Zašto se na NE i dalje gleda kao na opasnost, a ne na njihovu korist i klimatsku neutralnost, da se tako izrazim? Drugim riječima, može li svijet definitivno bez nuklearki?

- Svijet nikada nije mogao bez Sunčeve energije. Sunčeva energija na kraju stvara i energiju vjetra, koja je također uvijek za našu vrstu bila tu. Dakle, svijet može bez NE. NE su prerano ušle u komercijalnu uporabu. Nije se shvatilo razmjere mogućih posljedica dok se nisu dogodile. Ne zaboravimo da su se u doba pojave nuklearki vjerojatnosti havarija praktično svodile na nulu, za što se poslije pokazalo da ni izdaleka nije tako. U to rano doba nuklearne energije predlagalo se čak i da se saugeri za prašinu pokreću nuklearnom energijom. U današnjem svijetu učestalih terorističkih događaja i nuklearni otpad može biti ne samo opasnost za ljude i okoliš nego i vrlo opasno oružje. Ne zaboravimo da se do danas nije našlo zadovoljavajuće rješenje za pohranu nuklearnog otpada.

Svijet definitivno može bez nuklearki, ali bez Sunčeve energije ne može. Potreban broj nuklearnih kapaciteta za eventualno nadomještanje energije fosilnih goriva nije moguće napraviti ni po količini ni po potrebnoj brzini da bi se tako utjecalo na rješenje klimatskih promjena, jer gradnja jedne nuklearke traje desetak godina. Nuklearni otpad nije ni najmanje zelen, a globalne zalihe urana ne mogu se uopće mjeriti s kapacitetom Sunca, vjetra i valova. Mi smo danas u 2021. godini. EU je (ne bez razloga) postavio cilj smanjenja emisija za 55 % do 2030. u odnosu prema 1990. godini. Dakle, do tada imamo još samo devet godina, i samo 29 godina kako bismo te emisije sveli na nulu do 2050. godine. Kada bi nuklearke i bile rješenje, očito je za njega puno prekasno. (D.J.)



Više o aktivnostima i projektima doc. dr. sc. Ankice Kovač može se pročitati OVDJE.