Društvene promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj uvođenjem demokracije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća praćene su brojnim skupovima uz neizostavnu domoljubnu glazbenu kulisu. Svoju privrženost samostalnoj domovini Hrvatskoj ljudi su najrječitije izražavali pjesmom, a svojevrsni predvodnik u takvom izražavanju domoljubnog zanosa bio je tamburaški sastav Zlatni dukati.

O tom sastavu, njegovim glazbenim počecima i trajanju razgovarali smo sa Stankom Šarićem, osobom koja je u sve godine postojanja Zlatnih dukata, i kasnije Najboljih hrvatskih tamburaša, pojavom i glasom njihov prepoznatljivi zaštitni znak.

- Tamburaška glazba postojala je i prije nas, najpoznatiji izvođači i desetak godina prije nas bili su Slavonski bećari, a nas je potaknuo na bavljenje tamburaškom glazbom zagrebački sastav Ex Panonia, čiji su nam članovi bili uzor i zbog kojih smo i mi odlučili pokušati profesionalno preživljavati od glazbe - kaže Šarić.

Pretpostavljam da ste i vi kao sastav počeli svirati iz znatiželje i mladenačkog entuzijazma?

- Da, nama kao amaterima i zaljubljenicima u sviranje bilo je nepojmljivo da se od glazbe može živjeti, a Ex Panonia je svojim primjerom, turnejama po Americi u suradnji s Hrvatskom bratskom zajednicom pokazala da je moguće živjeti svirajući tamburu.

Jeste li sami otkrivali put prema slavi, ili vam je možda u tim prvim glazbenim koracima pomogao netko od iskusnijih glazbenika?

- U tim počecima sreli smo ljude koji su bili dosta važni u cijeloj toj priči, a to su ljudi iz slatinskoga kraja, Zdravko Šljivac iz Bakića i Josip Ivanković iz Čađavice. Oni su imali ideje koje su odigrale možda ključnu ulogu u našoj karijeri, da pokušamo snimati hrvatske nove, autorske pjesme. Slavonski bećari većinom su izvodili tradicionalne, stare pjesme, čiji se autori više nisu znali i nešto malo novih pjesama, a mi smo se dogovorili sa Šljivcem i Ivankovićem da pokušamo snimiti cijeli album novih pjesama.

I prvi album u tom duhu, snimljen 1983. godine, zvao se "Ni sokaci nisu što su nekad bili", zar ne?

- Da, bile su to pjesme Josipa Ivankovića, a izvodili smo ih u svojoj prvoj postavi, basist Mato Lukačević i ja, nekoliko momaka iz Zagreba, jedan dio iz Ex Panonije, a pjevao je Marijan Majdak, jer nitko od nas tada se još nije usudio pjevati. Ali nismo se održali kao ekipa koja bi trajno funkcionirala, i to je bio prekid prve postave Zlatnih dukata.

Ali nakon nekoliko godina ponovno ste se okupili…

- Inicijator toga drugog okupljanja bio je također Mato, koji je u našem rodnom Štitaru i Županji okupio pet-šest glazbenika koji su lokalno svirali, a ja sam im se kasnije pridružio kad sam došao iz ondašnje vojske. S njima je u ekipi bio sada pokojni Stjepan Bogutovac, koji je imao nekakav pokretački nerv i koji nas je nagovorio da pokušamo djelovati profesionalno. Slušajući njega, mi smo krenuli "grlom u jagode", dali smo otkaze u našim tadašnjim organizacijama udruženog rada i od 1. srpnja 1987. godine mi smo profesionalni glazbenici. Nakon nekoliko mjeseci Bogutovac je ipak odustao, i vratio se na svoj raniji posao.

Vi ste i dalje snimali i obarali rekorde po prodanosti svojih albuma. Koji su bili najuspješniji?

- Obnovili smo suradnju s Josipom Ivankovićem i snimili smo album "Nek‘ zvone tambure". U ono vrijeme taj album doživio je zlatnu nakladu, što je bilo 50.000 prodanih primjeraka, i veliki uspjeh jer je prvi put u povijesti jedan tamburaški sastav uspio prodati toliko ploča. Poslije turneje po Kanadi i Americi, u organizaciji Hrvatske bratske zajednice, snimili smo album "Hrvatska pjesmarica", koji je odigrao možda ključnu ulogu u smislu popularizacije Zlatnih dukata kao sastava. To je naš najprodavaniji album i dosegnuo je nakladu od čak 200.000 primjeraka.

Album "Hrvatska pjesmarica" odigrao je i značajnu društvenu ulogu, što nije čest slučaj u glazbi.

- Zbog "Hrvatske pjesmarice" tambure su počeli slušali i oni koji ne bi slušali tambure, ali su ih slušali zbog repertoara, zbog pjesama. Poklopile su se društvene i političke prilike, došlo je do političkih pomaka, rušenja Berlinskog zida i demokratskih naznaka o promjenama sustava. Nas je zatekla cijela ta situacija i mi smo reagirali na svoj način, snimili smo pjesme koje su također odigrale određenu ulogu u cijelom tom procesu, i donijele su nešto novo.

Jeste li s novim imenom izgubili ili profitirali? Jeste li vi najbolji hrvatski tamburaši?

- Sigurno smo izgubili, jer gore ime za javnu scenu sigurno ne postoji. Neki su nas osudili i odbacili, možda su samo čekali takvu glupost da nas odbace, a dio publike dočekao je to odlično. Naravno da nismo najbolji hrvatski tamburaši, ali ja kažem nitko nije tako bedast da se tako nazove. Ja se šalim, ali kad bih ispričao što se dogodilo, vjerujem da bi nam ljudi oprostili, razumjeli bi okolnosti u kojima smo baštinili to ime.

Kakva je danas u Hrvatskoj situacija s tamburaškom glazbom?

- Danas imamo mnogo više vrsnih tamburaša, glazbenika koji sjajno sviraju, a ta glazba u programima radiopostaja, gdje bi mogla imati neki društveni značaj, svedena je na minimum…n