Svjetska turistička organizacija održivi turizam definira kao upravljanje resursima ostvarujući ekonomske, socijalne i estetske potrebe poštujući kulturološki integritet, osnovne ekološke procese, biološku raznolikost i sustave na kojima se temelji život, stvara dobrobit i blagostanje cjelokupnome društvu, uzimajući u obzir potrebe turista i njihovih domaćina.
U Hrvatskoj je takvih destinacija nekoliko, ali uz Lastovo najveći potencijal za razvoj pravog održivog turizma ima Dugi otok. Glavni razlozi su relativna nepristupačnost, mentalitet stanovništva, nedovoljno pitke vode, kao i to da u dvanaest stalno naseljenih mjesta živi svega tisuću petsto stanovnika, od čega je polovina prijavljena u glavnom općinskom središtu Sali. Mjesto ima poljoprivrednu i ribarsku tradiciju, i prvi put spominje se u pisanim dokumentima u 10. stoljeću. U Salima se 1850. rodio prvi nadzornik ribarstva u Austrougarskoj monarhiji Petar Lorini. Bio je dobar organizator i poznavatelj ribarstva istočnog Jadrana, autor djela Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskog mora. U vrijeme dok je bio nadzornik, podignuto je na istočnom Jadranu dvadeset novih tvornica za preradu ribe. Lorini je utemeljio službu ribarske straže koja se zatim postavljala u glavnim ribarskim središtima, zbog čega se neformalno smatra prvim hrvatskim "čuvarom prirode". Po njemu se od 1973. zove osnovna škola u Salima.
Ostala slabo naseljena mjesta su Zaglav, s franjevačkim samostanom Sv. Mihovila, Žman - poseban po poljoprivredi, Luka - iznad kojega se uzdiže najviše dugootočko brdo Vela straža, Savar - s glasovitom špiljom Strašna peć, Brbinj - glavno trajektno pristanište i mjesto iz kojega su djelovali popovi glagoljaši, Dragove - lokalno hodočasničko središte, hotelijerska Božava od kuda vozi panoramski vlakić na čuvenu plažu Sakarun, na koju se također dolazi iz Verunića i Soline te na kraju najsjevernija mjesta Polje i Veli rat, gdje se nalazi Punta Bjanka, najviši svjetionik na istočnom Jadranu, visok 42 metra. Objekt ima nekoliko smještajnih kapaciteta, a zbog atraktivnosti i dobro osmišljene priče rezervacije treba prijaviti na vrijeme.
ROBINZONSKI TURIZAM
Uglavnom, osim među nautičarima, Dugi otok dobro je prihvaćen i kod ljudi sklonih robinzonskom turizmu, a većina ideja vezanih uz ponudu dolazi iz glava djelatnika ureda lokalne Turističke zajednice i Gradske knjižnice. Jedna od otkvačenijih je realizacija klarinetskog koncerta u vili Rustici, u Telašćici, u šest sati ujutro! Turistička zajednica podržala je i sportsko natjecanje Triathlon Long Island, koji je prvi put održan 2019. godine. O samom natjecanju i pobjedi nešto nam je ispričala legendarna hrvatska triatlonka Maja Urban iz Osijeka:
- Triatlon u posezoni na Dugom otoku odlična je ideja! No tako nečemu treba mnogo vremena i bezbroj svakojakih priča da bi stvarno zaživjelo kako treba, jer se baš u to vrijeme održavaju triatloni i na drugim svjetskim i domaćim lokacijama. Tako je, primjerice lani Korčula, na kojoj je bilo Prvenstvo Hrvatske u triatlonu, išla isti dan kada i Dugi otok te se triatlon na Dugom otoku nije održao i zbog premalo prijavljenih. Inače, pliva se na prekrasnoj pješčanoj plaži Sakarun, biciklistički dio divan, jer vozi se uzduž otoka do Telašćice, pogledi su fantastični, a trkačka dionica je valovita s ponešto makadama. Sjećam se da sam na Dugi otok došla tjedan dana nakon ironmana u Nizozemskoj. Bila sam u odličnoj formi, ali malo umorna, a konkurencija je bila opaka. No stisnula sam zube i pobijedila. Zato dva prsta gore za Triatlon Dugi otok. Smatram da je odlična ideja spojiti višednevni odmor u posezoni i utrku. Međutim, još bi bolje bilo ciljati predsezonu, u lipnju recimo, ako bi se htjelo dobiti na masovnosti. No iskreno, što se mene tiče, ja više volim ovakve male "privatne" utrke na koje ne dolaze horde natjecatelja koje za sobom privlače silni civilizacijski otpad i sponzore - kaže triatlonka Maja.
TRI OTOČKA JEZERA
U povojima je i utrka Dugi otok trail, zamišljena tako da se kroz trčanje ili hodanje upoznaju najvažniji lokaliteti Dugog otoka, ponajprije njegov biser Park prirode Telašćica. Status zaštićenog područja Telašćica je dobila 1980., a parkom prirode proglašena je 1988., kada se administrativno razdvojila od Nacionalnog parka Kornati. Telašćicu u sveukupnosti krasi iznimno vrijedan biljni i životinjski svijet, geološki i geomorfološki fenomeni, raznolike zajednice morskog dna te arheološko nasljeđe. Ipak, tri su glavna fenomena koja ovaj udaljeni park prirode čine posebnim. Prvi je jedinstvena uvala Telašćica po kojoj je i cijeli Park prirode dobio naziv. Nalazi se na jugoistočnom dijelu Dugog otoka. U kopno je uvučena otprilike osam kilometara, a na svojem južnom, najširem dijelu, široka je oko kilometar i pol. Taj dio zaljeva okrenut je prema jugoistoku i otvoren je prema susjednim Kornatima. Sam zaljev je vrlo razveden te sadrži 25 uvala, rtova i pet otočića. Zahvaljujući svojem položaju zaštićen je od udara bure s kopna i juga s otvorenog mora. Zbog navedenih značajki Telašćica je jedna od najvećih i najbolje zaštićenih prirodnih luka na istočnoj obali Jadrana.
Samo ime Telašćica vjerojatno potječe od latinskog naziva tre lagus, što u prijevodu znači "tri jezera". Sastoji se od tri dijela, Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica, koji su međusobno odvojeni suženjima. Najvećim dijelom dno uvale je prekriveno zajednicama morskih cvjetnica, staništima iznimno bogatim životinjskim svijetom. Drugi važan fenomen su tektonski strmci ili "stene", koje se nalaze s vanjske strane uvale Telašćica. To su okomite hridi koje se protežu od rta Mrzlovica na sjeverozapadu do padina Velog vrha na jugoistoku, dosežući na lokaciji Grpašćak visinu od 161 metara. Najveće dubine su im i do 85 metara. Ovo područje bogato je zanimljivim biljnim i životinjskim svijetom. Na samim stijenama pod morem žive različiti koralji, uključujući i već prorijeđene crvene koralje. Osim njih na morskim dubinama ima gorgonija, spužvi, fotofilnih algi te nekoliko vrsta ježinaca, veliki broj različitih vrsta riba i rakova. Stijene su zanimljive i iznad mora, jer na strmim liticama raste dubrovačka zečina i drvenasta mlječika. Na stijenama se gnijezdi sivi sokol i eleonorin sokol. Zahvaljujući velikom broju jedinki ovih dviju zaštićenih vrsta Telašćica je uvrštena u ornitološki značajna područja (Important Bird Area-IBA područja). Na stijenama strmaca žive i dvije endemične vrste kopnenih puževa iz porodice zaklopnica. Dugootočka zaklopnica do sada je nađena samo unutar granica Parka, pa se smatra stenoendemom Telašćice.
MESOJEDNA SPUŽVA
Treća vrijednost, kojoj se ujedno najviše raduju turisti, jezero je "Mir". Nalazi se na jugozapadnom dijelu Parka prirode Telašćica, između zaljeva i otvorenog mora. Nastalo je nakon zadnjeg ledenog doba, kada je došlo do podizanja morske razine za otprilike 120 metara, pri čemu se krška depresija ispunila morem koje u nju prodire kroz brojne podzemne mikropukotine, osobito sa sjeverne strane. Izvori mora lako se uočavaju za vrijeme plime. Dužina mu je otprilike 900 metara, a najveća širina oko 300 metara. Najveća dubina je šest metara. Salinitet mu je viši od okolnog mora zbog isparavanja vode i zatvorenosti jezera. U jezeru "Mir" uočene su vrlo male promjene razine vode, jer su pukotine koje spajaju jezero s morem male propusnosti. Na jugoistočnom dijelu za vrijeme olujnog juga dolazi do prelijevanja mora u jezero. Obala jezera je najvećim dijelom niska i stjenovita, s brojnim škrapama, dok se samo na krajnjem sjeverozapadnom dijelu vide manje količine pijeska. Dno jezera je u plićim dijelovima stjenovito, a u dubljim prekriveno pelitom, a na jugoistočnom dijelu i ljekovitim muljem. Temperaturne promjene znatno su izražene, pa je jezero ljeti toplije od okolnog mora, a zimi hladnije, što je posljedica plitkoće jezera. Opisani ekstremni uvjeti razlog su biološkog siromaštva jezera. Osim planktona, u jezeru ima samo nekoliko vrsta morskih organizama poput algi, glavoča, cipli, brancina, nekoliko vrsta školjkaša, puževa, desetonožnih rakova i rakova samaca te posebna vrsta jegulje poznata kao kajman, ili bižat, koja naraste i do težine od tri kilograma. Osim navedenog zanimljiv je i mali kameni otočić, zapravo kamena ploča promjera oko šezdeset metara, visine oko tri metra, nazvana Taljurić. Nastao je horizontalno uslojenim vapnencem čije su gornje slojeve raznijeli valovi. Iz daljine izgleda kao ravna ploha te nalikuje okrugloj i ravnoj dasci kakve se upotrebljavaju u kuhinji i na brodovima, pa su ga mornari po mletački nazvali "tagliero", iz čega je nastala umanjenica taljurić. Za nevremena je ova hrid u morskoj pjeni, pa zato na njoj nema nikakve vegetacije.
Sve u svemu, Dugi otok je i danas prostor istraživanja, otkrivanja i divljenja. I ne tako davno, u dnu polušpilje na otočiću Garmenjaku Velom, koji se nalazi u Parku, na pučinskoj strani otoka, u uskom procjepu na 24 metra dubine pronađena je dubokomorska mesojedna spužva vrste Asbestopluma hypogea, koja se hrani račićima i prva je od vrste zabilježena u Jadranskom moru i druga na svijetu. To je vrijedan podsjetnik i upozorenje na potrebu dodatnog očuvanja ovoga otoka koji među rijetkima na Jadranu ima još kakvu-takvu šansu održati održivi turizam u punom obujmu.
Piše: Dario MAJETIĆ
okvir 1
Kako doći na Telašćicu
Do PP-a Telašćica došli smo kao i većina posjetitelja, organizirano izletničkim brodom u koji se ukrcava u Zadru, Biogradu i okolnim mjestima. Taj dobro uhodani posao u uvalu godišnje dovode približno sedamdeset tisuća posjetitelja, što je više od polovine ukupnog broja posjetitelja parka Telašćica. Ostalo su nautičari kojih skupno ili pojedinačno bude oko trideset tisuća, dok je individualnih posjetitelja koji dolaze preko kopnenog ulaza Dolac više od dvadeset tisuća. Pri povratku brod plovi i do nenaseljenog slikovitog otoka Katina, na kojemu se nalazi lijepa plaža i ugostiteljski objekt. Katina se nalazi točno na ulazu u zaljev Telaščica, između Dugog otoka na sjeveru i Kornata na jugu i ujedno je sastavni dio PP-a Telašćica.
Žedni otok krcat otpadom
Dugi otok nema vodovodni sustav opskrbe. Južni dio otoka, mjesta Sali, Zaglav, Žman i Luka, dobivaju vodu magistralnim cjevovodom iz ograničeno izdašnog Žmanskog polja (izvori na Malom i Velom jezeru). Ostala mjesta na otoku vodu dobivaju najvećim dijelom brodom vodonoscem, a manjim dijelom putem autocisterne. U normalnim godinama jedva se izgura, ali u sušnim godinama nastaju veliki problemi s nedostatkom vode. Kapacitet navedenog izvora često nije dovoljan ni za vodoopskrbu stanovništva, iako veliki potrošači, poput hotela i tvornice, rješavaju dostavu vode samostalno preko broda vodonosca. No brod vodonosac nije u mogućnosti kvalitetno napojiti potrebe za vodom, jer na njega čeka većina hrvatskih otoka koji nisu povezani cjevovodom s kopnom. Tako dopremljena voda dalje se hidrantskom mrežom distribuira po kućanstvima. Međutim, to je vrlo skupo, a država subvencionira samo prijevoz, no ne i cijenu vode. Uz pitku vodu nerješiv je problem otpad, odnosno odlagalište, koje se nalazi unutar granica Parka prirode Telašćica još od 1994. godine, kada se započelo s organiziranim prikupljanjem otpada najprije u mjestu Sali, a kasnije i na cijelom Dugom otoku. Iako nema komunalnog otpada, krupni otpad sve je prisutniji i sve ga je više. Između 2007. i 2009. odlagalište je bilo sanirano, ali se poslije po inerciji nastavio bacati otpad. Najveći udar na okoliš dogodio se 2017., kada je u kratkom vremenu pala velika količina kiše i nastala bujica pet metara široka, dva metra duboka, a koja je nosila doslovce sve pred sobom. Većina otpada završila je u uvali Ćuška Duboka, a ona se nalazi u zoni stroge zaštite. Šteta je od tada djelomice sanirana, a posljedice se prate uzorkovanjem tla na kopnu i u moru. Općina Sali desetljećima pokušava riješiti problem odlaganja otpada, no rješenja zaostaju za proizvodnjom smeća koje ide ruku pod ruku s povećanjem broja turista i sezonskih radnika te sa sve boljim standardom.