O situaciji s tzv. trećim opcijama u Hrvatskoj, bivšim i sadašnjim, onima koje su nestale s političke scene i onima koje danas više ili manje stabilno opstoje i djeluju unutar izbornog zakona i parlamentarnog sustava kakav je hrvatski, razgovarali smo s prof. dr. sc. Duškom Sekulićem, profesorom u mirovini Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Koliko je Hrvatska drugačija od ostalih postsocijalističkih društava s obzirom na to da od uspostavljanja demokratskog poretka imamo stalno jednu stranku na vlasti sa samo dva prekida?

- Mislim da u tome nema neke velike posebnosti i da je to rezultat kombinacije većeg broja faktora. U prvom redu ne treba mistificirati tu nepromjenljivost. I u SAD-u imamo dugogodišnju dominaciju dviju stranaka (doduše to je u velikoj mjeri olakšano izbornim sustavom), pa nitko ne tvrdi da je to rezultat "nezrele" demokracije.

I u starijim europskim demokracijama postojala su dugotrajnija razdoblja stabiliziranih stranačkih sustava. No nakon nekog vremena društvene promjene dovele su do dubokih promjena na stranačkoj sceni. To može imati karakter gotovo revolucionarnog raspada, što smo vidjeli u Italiji s nestankom demokršćana i socijalista ili, s druge strane, to može biti postupna primjena čega smo svjedoci u Njemačkoj. No i Hrvatska se nalazi u takvom trendu. Iako stranački duopol nije još do kraja razbijen on se nagriza. To je vidljivo u brojkama. Ako pogledamo koliko dio biračkog tijela zahvaćaju dvije najveće strane, HDZ i SDP, onda vidimo da se taj broj smanjuje. Teško je zamisliti da će najveća stranka HDZ biti u stanju vladati bez koalicijskih partnera (to SDP nikada i nije bio u stanju), i to nije rezultat samo izbornog sustava nego postupnog "mrvljenja" stranačkog duopola.

No ipak možemo postaviti pitanje kako je moguće da je Hrvatska zapravo jedina postsocijalistička država u Europi koja nije promijenila dvije velike stranke na vlasti. S obzirom na to da Hrvatska zapravo relativno zaostaje, tj. slabije raste od svih zemalja u okruženju, nije li to razlog da u Hrvatskoj očekujemo burnije političke promjene nego u okruženju? Mislim da objašnjenje tog paradoksa leži upravo u socijalnim mehanizmima koji su doveli Hrvatsku u takvu situaciju.

Pritom rat nije objašnjenje relativnog zaostajanja, jer uspješna ekonomska politika rast itekako može ubrzati. Jesu li se u socijalističkoj Jugoslaviji ekonomske teškoće objašnjavale Drugim svjetskim ratom 25 godina nakon njegovog završetka, tamo negdje 1970.? Doduše, netko će reći da je taj rast, između ostaloga, ostvaren geostrateškim položajem između Istoka i Zapada, a eto Hrvatska je tek nedavno ušla u EU. Ali i tu leži upravo dio odgovora, kašnjenje ulaska u EU u velikoj je mjeri rezultat tadašnje politike.



Koliko su na politički razvoj i napredak društva utjecali "ostatci" starog socijalističkog sistema...?

- Bit odgovora leži u onome što se u suvremenoj društvenoj znanosti zove "zarobljena država", ili što je Mancur Olson još koncem sedamdesetih opisivao (Logika kolektivne akcije, Rast i opadanje nacija) - kako ponašanje pojedinaca, grupa i poduzeća u stabilnim društvima dovodi do formiranja gustih mreža koluzivnog, kartelističkog i lobističkog ponašanja koje koči ekonomski rast i efikasnost. To je mreža koju je tadašnji HDZ uspostavio vrlo brzo po dolasku na vlast i koja se splela oko društva i zakočila ga. Ta mreža je upila vrlo mnogo elemenata iz starog socijalističkog sistema koji je imao isto tako niz takvih karakteristika, ali sada bez njegovih ipak određenih egalitarnih kočnica. Dok je u socijalističkom sistemu nomenklatura uživala privilegije (društveni stanovi, privilegirani pristup liječenju), nova politička elita u mogućnosti je zgrtati privatno vlasništvo. Konzekvenca je da su članovi komunističke nomenklature gubili većinu privilegija ako su na nekom zaokretu ispali iz sustava, dok današnji članovi političkih elita zgrćući nekretnine, zemljišta, vlasničke udjele u kompanijama, veze u poduzećima kojima pogoduju, stvaraju kapital kojeg mogu koristiti i kada izgube politički status, osim naravno ako dođu pod udar zakona, što se međutim rijetko događa. Drugim riječima, svi oni elementi koji su utjecali na usporavanje razvoja u socijalizmu, sada ne da nisu uklonjeni, nego su se pogoršali. Naime politički sustav koji je u socijalizmu premrežio čitavo društvo zamijenjen je interesnim grupiranjem koje prožima društvo na svim razinama.

Ulazak u politiku znači zapravo ulazak u tu klijentelističku mrežu koja onemogućava društveni napredak. Takva mreža koja prožima čitavo društvo je sad već toliko čvrsta da onemogućava bilo kakvu reformu (bilo ekonomsku, bilo političkog sustava), koja bi ozbiljno uzdrmala klijentelističke mreže. Nepostojanje reformi i ozbiljnog napretka indicira postojanje te klijentelističke mreže, ali nas ujedno i upozorava na razloge zašto su bilo kakve veće i značajne reforme nemoguće. Svaka takva reforma podrezala bi granu na kojoj čitav klijentelistički sustav funkcionira. Pa ne može HDZ sam provesti bilo kakve reforme, jer bi one nužno značile gubitak vlasti. Pogledajmo samo nefunkcionalan teritorijalni ustroj Hrvatske koji je svoju apsurdnost dobro pokazao u doba krize s koronom. Ali ako je on nefunkcionalan u smislu ekonomske i upravne efikasnosti, svakako je efikasan u smislu političke "efikasnosti", jer služi zbrinjavanju političkih kadrova. Čemu služe ovakve županije nego upravo tome! No ne smijemo misliti da je ovakva klijentelistička mreža modus operandi samo političkog sustava u užem smislu. Ona je ukotvljena u sve društvene pore.



Možete li navesti neki konkretan primjer, kao ilustraciji stanja o kojem govorite?

- Kao ilustracija može nam služiti Senat Zagrebačkog Sveučilišta okupljen oko sadašnjeg rektora. Oni koji prate rad Sveučilišta dobro su upoznati s nizom razloga zašto bi Senat trebao ukloniti postojećeg rektora. Ali Senat je isto takva klijentelistička hobotnica u kojoj Sveučilište (gdje je rektor najutjecajniji član) dijeli nova asistentska mjesta, usmjerava određenu količinu novca za znanstvene projekte po fakultetima, odobrava intervencijska sredstva za popravke ili materijalne investicije itd. Ili ako pratite karijere studentskih predstavnika u tom istom Senatu onda vam postaje jasno otkuda podrška predstavnika studenata tom istom rektoru.

Pogledamo li zdravstvo, vidimo kako taj klijentelistički sustav tamo djeluje - od primjerice slučaja bolnice na Srebrenjaku, gdje je politika morala staviti šapu na značajni novac koji je odobren za izvedbu jednog projekta, pa do toga, kako saznajemo od snimanih (da li tajno?), telefonskih razgovora, kako "stranka" odlučuje i tome tko će biti ravnatelj bolnice. Uostalom, kada se promjeni stranka na vlasti onda se mijenjaju i svi ravnatelji bolnica. Ili kada otkrijemo da su ključni ljudi u Stožeru koji je upravljao našim životima na temelju profesionalnih i znanstvenih kriterija, upravitelji bolnica i strogo stručnih ustanova, gle čuda, svi članovi jedne stranke i to vladajuće.

Takav sustav iznutra rastoči svaki pokušaj promjene od strane neke treće stranke koja sustav pokušava izvana uzdrmati. Treće opcije nailaze na otpor ušančenih interesa na svim društvenim razinama. A i same te novonastale stranke, često iznutra ništa drugo nego klijentelističke mreže, i same se mogu urušavati zbog tih isprepletenih interesa što vjerojatno sada svjedočimo kao sudbinu Domovinskog pokreta.



Kad se sve uzme u obzir, kakva je zapravo budućnost tzv. trećih političkih opcija u Hrvatskoj?

- Klijentelistički interesi koncentrirani su unutar ključnih institucija i njih je teško razrušiti. Sve tzv. treće opcije bile su glasni kritičari, ali nisu bile u poziciji bitno utjecati na promjene. Tako se njihova kritika "ispuhala", a često improvizirane unutarnje strukture tih stranaka su se raspale. Difuzna javna podrška takvim naporima nije bila dovoljna. No sada se možda nalazimo na prekretnici koja počinje na lokalnoj razini, gdje je niz antiklijentelističkih gradonačelnika došao na vlast i izgleda počeo uspješno mijenjati stvari na najnižoj razini. Da li će se uspjeti proširiti na više razine vlasti, ovisi prije svega o Zagrebu i Splitu. Ako Možemo! uspije zadržati otvorenost i principijelnost i onda kada se budu morale donositi nužno nepopularne odluke, šansa za proboj postoji. Opasnost leži naravno u tome da što stranka više jača i raste njezina moć i utjecaj (a upravljanje najvećim gradom je itekako velika moć), počinju privlačiti klijentelističke interese i mreže koji ju mogu rastakati iznutra. U predizbornoj kampanji bili smo svjedoci jedne izuzetno huškačke i "fake news" kampanje od strane Domovinskog pokreta koji je sve prije nego neklijentelistička organizacija. Ali to je bio napad "izvana" koji, kako vidimo, nije uspio. Sada slijedi međutim puzeća infiltracija klijentelizma iznutra i uspjeh platforme Možemo! ovisi o tome hoće li naći načina da izbjegnu to potencijalno unutarnje rastakanje. To je mnogo veća opasnost nego nemanje iskustva ili stručnih ljudi. Politika je davanje smjera i imanje jasnih ideja, a ne stručno znanje.

Na kraju da se vratim na prethodne usporedbe sa socijalističkim razdobljem. Vidimo da klijentelizam, penetracija vlasti u sve društvene pore, potpuno naliči na ona iskustva koja imamo iz socijalističkog vremena. No postoji ipak jedna bitna sistemska razlika, a to je politički pluralizam koji u socijalizmu nije postojao. Bez obzira na to što je HDZ na valu nacionalizma "zarobio" funkcioniranje pluralizma, ta stranka u sebi ipak nosi mnogo veću šansu promjene nego što je to bilo moguće u socijalističkom sustavu. Što se tiče platforme Možemo! (ili neke druge moderne političke opcije), imaju šanse demokratskim putem osvojiti vlast i na nacionalnoj razini te u budućnosti uspjeti zamijeniti dosadašnji okoštali sustav koji nas je "zarobio" i koji izaziva stagnaciju i evidentno zaostajanje Hrvatske za drugim tranzicijskim zemljama. No to će zahtijevati ne samo promjenu političke vlasti nego i duboke društvene promjene koje će morati nositi akteri na svim razinama društva.