O problemima tzv. trećih političkih opcija na nacionalnoj razini u Hrvatskoj, onima koje u startu puno obećavaju, ali onda brzo izgore i nestanu s političke scene, kao i onima koje ipak traju duže, ali uglavnom bez snage da ostvare svoje početne velike ambicije, razgovarali smo s Denisom Avdagićem, političkim analitičarem iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija).

Kako objasniti činjenicu da se u posljednjih tridesetak godina neovisne i samostalne Hrvatske nijedna od tzv. trećih političkih opcija nije uspjela dugoročnije nametnuti na nacionalnoj razini u smislu da se nađe u mogućnosti osvajanja vlasti...?

- S jedne strane radi se o prilično jednostavnom obrazloženju, ali samo naoko. Naime, ključ djelovanja političkih opcija na nacionalnoj razini je postojanje razgranate mreže temeljnih ili recimo mjesnih organizacija, to je presudno za lokalne razine, ali izuzetno je važno i za onu nacionalnu razinu. Kada uzmete u obzir kako vam treba već po 14 osoba za svaku izbornu jedinicu na izborima za saborske zastupnike, čemu se dodaju županijske skupštine, gradska i općinska vijeća, vidi se kako za izbore treba imati i ljude, a jasno je kako njihova prepoznatljivost utječe na same izbore. Nerijetko su treće opcije na lokalnim i nacionalnim izborima muku mučile sa sastavljanjem lista. Dakle, radilo se o kadru koji se pronalazio preko poznanstava, obiteljskih veza... To govori kako su na kraju kandidati izuzetno malo povezani, a upitno je dijele li uopće političke stavove. Zbog toga ne treba čuditi što se takve opcije na kraju raspadaju. Takav slučaj smo gledali s Mostom, koji se sad stabilizirao, ali i politički deklarirao kao konzervativna i desna stranka, dok je Domovinski pokret doista u maniri pokreta pokušao okupiti sve političke aktere nadesno od centra, u čemu je donekle i uspio, ali, opet, stvarna stranačka infrastruktura je tek u izgradnji te su pred velikim izazovom, gubljenja ključnog brenda, ključnog kohezivnog elementa, Miroslava Škore.



U komentarima na dugoročnu (ne)moć tzv. trećih opcija čuju se svakojaki komentari, najčešće na portalima, poput onih da politika nije za svakoga, osobito za amatere koji u politiku ulaze iz vlastitih interesa. Vaš komentar?

- Politika je otvorena za svakoga tko želi takav angažman. Na kraju birači odlučuju kome daruju povjerenje ili koga kažnjavaju. Možemo! je na ovim izborima pokazao kako se radi, kao i u slučaju DP-a, o svojevrsnom pokretu, ali isto tako se pokazalo kako izvan Zagreba rijetko gdje imaju mogućnost pronaći kandidate. Oni su se fokusirali na Zagreb, gdje su ostvarili veliki uspjeh, a pitanje je mogu li graditi stranku izvan Zagreba, imaju li uopće apetita za takvo što. Postavlja se i pitanje žele li oni uopće "pojesti" SDP-ove birače ili će na snazi uspona nastojati samo biti "veliki brat" buduće eventualne lijeve koalicije, koja bi prema uzoru na Zagreb uključivala oslabljeni SDP, samo što bi na nacionalnoj razini ona mogla biti i predizborna.

Pred nama je sad (vjerojatno) nekoliko godina bez izbornih ciklusa i bit će iznimno zanimljivo gledati kako će se konsolidirati odnosi na lijevo i desno od centra i tko će uostalom biti novi lider oporbe i ključni izazivač aktualnog premijera. Tomašević je gradonačelnik Zagreba, i on je na toj funkciji sada "zarobljen", angažman na nezagrebačkim temama mu može štetiti u Zagrebu, a angažman na nacionalnim temama ga može koštati podrške u Zagrebu. To je uostalom i ključni razlog zašto je lokalnim čelnicima bilo teško preuzimati velike nacionalne stranke ili ozbiljno kandidirati na nacionalnim izborima, prečaci su bile treće opcije koje su zapravo potkapacitirane u svemu osim u volji onih koji su to nosili.

Dodao bih još samo kako ipak trećeopcijski, pa i nezavisni kandidati često pomažu demokratski sustav, pa i onda kada na kraju i izgube jer kompletnu kampanju nerijetko dinamiziraju. Uzeo bih za primjer slučaj Osijeka i Berislava Mlinarevića, izgubio je od jake i kvalitetne kampanje novog HDZ-ovog gradonačelnika, ali je pridonio ukupnoj kampanji i njezinoj tematici, časno je izgubio.

Kakvo je Vaše mišljenje o trenutačno aktualnim potresima u Domovinskom pokretu prouzročenima neočekivanom ostavkom Miroslava Škore na sve funkcije u stranci? Može li DP bez Škore...?

- Ta ostavka je jako zanimljiva, pomalo podsjeća na onaj naprasni Sanaderov odlazak, koji je enigma i dandanas. Dodatno, sva ova javnomedijska rasprava među čelnicima DP-a o razlozima odlaska, pa i o pokušajima da se Škoru vrati natrag, govori kako tu stvari nisu čiste. Očito se tu ne radi o zasićenju i "odrađenoj dionici", povlačenju radi zdravlja i obitelji, posebno kad vidite kako već sestra Miroslava Škore ne vjeruje u takva obrazloženja. Sama činjenica kako stvari nisu čiste upozorava birače. Može li DP bez Škore, to tek ostaje vidjeti, taj kohezivni element nestaje, nestaje i brend, mislim da će stranka samo dodatno oslabjeti, osim ako na Škorino mjesto ne uskoči netko novi, a dovoljno poznat široj javnosti. Međutim i to će otvoriti novi set pitanja, prije svega tko onda organizacijski i financijski stoji iza svega toga, pitanje je to svih pitanja koje ovdje i nije toliko tajno. U svakom slučaju, DP nije stranka koja može pretendirati na poziciju premijera, to je čini mi se ključni njihov problem, ako je tu i bilo svojevrsne magije, vezane uz Miroslava Škoru, ta čar sad nestaje. Rezultati na lokalnoj razini nisu previše zavidni, bez obzira na interpretaciju podataka.

Nešto je bolje stanje s tzv. trećim opcijama i nezavisnim opcijama na lokalnoj razini, premda vidimo da se problemi i tu gomilaju (Možemo! u Zagrebu, stanje u Splitu...)?

- Split i Zagreb su svaki priča za sebe. Novi splitski gradonačelnik nema zapravo stabilnu većinu i pred njim su veliki izazovi upravljanja gradom, pri čemu će tek kraj godine pokazati koliko će moći mijenjati i oblikovati grad. U Zagrebu Tomašević ima prilično komotnu situaciju zbog koje mu mediji ne daju mira, i svaka odluka se stavlja pod povećalo javnosti, jednako kao što je kao kandidat imao konstantno praćenje tijekom kampanje, sada se to nastavlja u pitanju odluka. Istaknuo bih da tu ima i posve nerazumne kritike. Vrlo je neumjesno optuživati kako se Tomislav Lauc kao vrsni medicinski ekspert išao okoristiti članstvom u Upravnom vijeća bolnice Srebrnjak. Štoviše, guranje teze kako ste donacijom prema političkoj opciji ušli u zonu sukoba interesa narušavanje je demokratskog sustava u kojem se aktivizam i podrška može očitovati i financijskim putem, zbog čega su danas donacije zakonski i limitirane. Radi se o transparentnom sustavu doniranja, sve znamo, i iznos i donatore, a dovoditi to u vezu sa sukobom interesa je praktično protuustavno. Nadam se da smo tu svi nešto naučili o kulturi demokratskog procesa.



Gledajući širu sliku društva i političke scene, što očekivati od tzv. trećih opcija u Hrvatskoj, koliko na nacionalnoj, toliko i na lokalnoj razini?

- Ponovno bi istaknuo ono ranije rečeno, bez kvalitetne i razgranate mreže lokalnih organizacija teško će "treće opcije" na izborima uspjeti, a posebno držati koheziju. Velike stranke su svojevrsni predizbor. Sad je vrijeme kada "izazivači" mogu raditi na tom minusu, a koliki im je realni okvir mogućnosti za takvo što druga je priča... (D.J.)