Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi novi intervju u nizu, u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica.

Vođena idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga odlučila je publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć - glazbenika i glazbenica. Cilj je ovog projekta preko zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Ovaj su put imali čast predstaviti jednu od najvećih hrvatskih glazbenih zvijezda i vokalnu divu - Doris Dragović. Što je o svom glazbenom iskustvu rekla Doris, pročitajte u nastavku.

Puno ljudi utjehu, zadovoljstvo i veselje nalazi u pjesmama koje izvodiš, a koliko je ponekad teško biti zabavljačica, medij koji tu emociju iz pjesme treba donijeti do publike?

- Za ovakva pitanja uvijek koristim kvisko zanat. U svakom trenutku sam svjesna kako ne mogu postići nešto kod osobe koja me sluša ako ne znam način i nemam metodu koju nisam naučila. Na taj način ja bježim od priče o emocijama, jer one ne trebaju biti izrečene riječju, ne moraju biti ispričane. Čvrsto se držim tog čuda kojeg Bog valjda čini sa svim našim instrumentima, a tu pripada i glas i na taj način dodiruje ljudske duše i stvaraju se određena raspoloženja koja nas onda podižu ili spuštaju. Smijemo se ili plačemo zbog njih.

Jesi li bila u situaciji da si u koncert ušla ne baš najbolje volje zbog nekih svojih osobnih razloga, a onda je reakcija publike utjecala na tvoje raspoloženje i popravila ga?

- Ne, jer kad kreće ona neposredna priprema za sam koncert, sve drugo staje. Volim reći što te obitelj više ima, to te manje ima publika i obrnuto. To je jedan reciprocitet i ne može postojati ništa drugo izvan tog trenutka, tog vremena i prostora. Naravno, postoje i one stvari koje nisu u našem ustrojstvu, a to je nekakva snaga ili energija koja može biti slabija u nekom trenutku zbog nekih objektivnih razloga, pa će ti onda publika dati dodatnu snagu i poticaj da nadoknadiš i pronađeš tu energiju kako bi mogao prezentirati ono čemu je mjesto u danom trenutku.

Većina sportaša borilačkih sportova dva tjedna prije važnih natjecanja dosta je nervozna i zaokupljena kilogramima, treninzima, protivnicima itd. Te njihove psihofizičke pripreme podosta se reflektiraju i na cijelu njihovu zajednicu, najviše obitelj. Kako je u tvojem slučaju kada se pripremaš za važan koncert? Kako izgledaju tvoje pripreme?

- Borna se bavi borilačkim vještinama, tako da dobro razumijem bit pitanja. Moj najuočljiviji dio u tom razdoblju je introspekcija i ja se počinjem zatvarati u sebe. Ne trebaju mi neki životni ustupci, već moj mali kutić u kojem mogu osmišljavati detalje vezano uz koncert, sve što mi može biti važno kako bi se koncert mogao realizirati na najbolji mogući način. Sve su duža ta razdoblja u kojima mi treba mir, samoća, introspekcija itd.

Znači li to kako je to razdoblje u kojem nema tona s ostatkom obitelji? Razdoblje u kojem nema puno razgovora i druženja? Osjete li tvoji najbliži te tenzije, uzbuđenje i tvoju odgovornost prije nekog važnog koncerta?

- Svi kažu ‘biži ća‘. Svako ode na svoju stranu i bolje ne može.

Jedan od tih tvojih važnih koncerata bio je u sklopu 61. Splitskog festivala. Prema reakciji publike i novinara koji su pratili koncert sve je prošlo odlično. Što kažeš ti, jesi li zadovoljna?

- Ovo mi je bio prvi koncert u koroni i godinu i pol dana nakon našeg posljednjeg koncerta sve je izgledalo kao čudo. Cijela ekipa doživjela je kulturološki šok. Bilo je posebno već zbog same te činjenice da izlazimo pred publiku nakon dugo vremena. Vremenski godina i pol dana izgleda kao ništa, međutim nevjerojatne stvari ti se otkriju kad kreneš u pripremu koncerta. Godina dana ničega na kraju izgleda kao golema rupa u životu, umjetnosti, zapravo u svemu. To je isto kao da neki vrhunski sportaš od kojeg se očekuju rezultati ne trenira više od godinu dana i onda treba u dva mjeseca sve nadoknaditi kako bi nastupio na natjecanju.

Koje tri pjesme smatraš svojom osobnom iskaznicom, koje na neki način najbolje opisuju tebe kao osobu, tvoj karakter i temperament?

- Kada bih sada krenula na sve to odgovoriti, vjerojatno bi sve bilo krivo, jer moj karakter i temperament ne može se opisati tako. One pjesme koje su bile u sklopu nekih natjecanja i bile su uspješne kao što su "Marija Magdalena" ili "Željo moja" moje su upečatljivije pjesme, ali one ništa ne govore o meni.

One su bile samo izazov u svom trenutku i vremenu na koji sam se trudila odgovoriti najbolje što znam. Jedna temperamentna "Marija Magdalena" ništa više niti manje ne govori o meni od jedne "Malo mi za sriću triba" koja je toliko opća, općenita da ne postoje životi u koje se ona ne može uklopiti. Recimo pjesmu "Krivi ljudi" velik dio moje publike doživljava osobno i dramatično i to samo zato što im se sve to iz pjesme u životu i dogodilo. U svemu tome najvažnija je pjesnikinja moje duše Vjekoslava Huljić koja ima taj iskaz, a kojim onda ja mogu izreći nešto što želim poručiti kroz tu određenu pjesmu, nešto što bi imalo smisla i nešto čemu ja mogu vjerovati. To nije nešto što ja u životu proživljavam ili mi se događa, nego jednostavno kada čujem pjesmu, u to mogu vjerovati. Upravo prava težina svih autora i jest u tome kada se u ton stavi sve ono što su napisali, a tome se može vjerovati. Takvih autora nema puno, i to nije jednostavno napraviti.

Možeš li nam reći nekoliko stihova koje je napisala Vjekoslava, a koji su ti se odmah sviđali?

- "Šta je to za mene dignut prašinu, uvijek je bolje gurat vitar nego tišinu, a ja idem po svome u svitlu tvome". Ovo su stihovi koji nisu reprezent, već samo primjer koliko je žena u stanju staviti slika u tako malo riječi.

Imaš osjećaj kao da se koristi najnužnijim riječima i kao da je slika koju ona vidi dok stvara toliko zgusnuta da joj riječi i ne trebaju, jer svaka riječ joj je slika. Vjekoslava ima moć u svom peru. Možda ona i eksperimentira dok piše, ali ja imam dojam da ona dahne taj svoj tekst.

Kako danas biraš pjesme koje ti piše Vjekoslava? Najnovije pjesme koje si snimila najviše govore o ljudskim odnosima, preispitivanjima, lažnim prijateljima, ali i o odlučnosti, samouvjerenosti i naravno ljubavi.

- Ne postoji izbor između više pjesama, nego od prvog trenutka nastaje pjesma za mene.



Recimo, na koncertu sam pjevala "Vjeruj u ljubav" i nju nitko ne može otpjevati kao Oliver, jer je ta pjesma nastala za njega i ona ima njegov kroj, broj, veličinu, prostor njegove duše, i to je to. U ovim vremenima moga života tako nastaju i pjesme koje onda ja otpjevam.



Ono o čemu se više ne brinem je to što ljudi s kojima radim kroje za mene. Vjekoslava bolje od mene zna koji je kroj za mene najbolji, a Ivan kakvu prirodu pjesma treba imati da bi mi pristajala. T.K.