Jednom davno, prije mnogo, ali zaista mnogo godina, provodio sam svake ljetne praznike kod rodbine u okolici Bjelovara. S obzirom na to kako su moje sestrične imale zavidnu kolekciju videokaseta koje su skupile snimajući filmove s televizije, ali i ne vraćajući "originale" u nešto što se zvalo videoteka. Za mlađu generaciju kratko objašnjenje: videoteke su bile mjesta u koje smo odlazili svakodnevno, birajući satima filmove, jer naravno hit-naslove koje smo htjeli gledati nismo nikada mogli pronaći, posuđujući videokasete, kasnije su to bili DVD-ovi, ili pak Blu-rayevi, koje bismo eventualno trebali pogledati u toplini doma svoga. Često, ako bismo film "zaboravili" pogledati, premotavali bismo ga u drugoj brzini pola sata prije nego bi se videoteke zatvorile, jer nismo htjeli platiti zakasninu, pa smo onda trkom odlazili posuditi još jedan takav naslov. Uglavnom, neki od tih "originala" zauvijek su ostali na polici kod moje rodbine. Bila su to, za mene, ljeta iz snova, jer osim što smo, ali gotovo uvijek pri dolasku svi obiteljski pogledali "Šaputanje na jastuku" sa Doris Day i Rockom Hudsonom, nakon što su moji roditelji otišli kući, ja sam tjednima provodio vrijeme radeći tri stvari. Išao na gradske bazene, čitao knjige koje su moje starije sestrične posuđivale u knjižnici, i gledao filmove. Ili da parafraziram Darka iz "Kako je propao rokenrol", gledao sam video dok se nisu rastopile boje.

Jedan od mojih najdražih filmova iz toga razdoblja bio je "Divlji u srcu" Davida Lyncha. Iako nisam kužio o čemu se zapravo radi, a nisam ni danas siguran u to, bio sam oduševljen likom Sailora Ripleya kojega je glumio Nicolas Cage. Vjerujem kako ću pretjerati, ali mislim kako sam ga to ljeto pogledao bar pet puta. Postoji rečenica koju Cage izgovori nekoliko puta u filmu, koji i danas znam naizust. "Ovo je jakna od zmijske kože! A za mene je to simbol moje individualnosti i mog vjerovanja ... u osobnu slobodu." I tako je krenulo. Moje "poznanstvo" s gospodinom Cageom počelo je Lynchom, bar kako se ja sjećam, a nastavilo se trideset i jednu godinu kasnije u godini kada sam pogledao čak dva njegova naslova. "Pig", o kojemu ste mogli čitati u prošlom broju TV-Obzora i "Willy‘s Wonderland", kojega jednostavno morate pogledati, čisto da se još jednom uvjerite kako je Cage uistinu posljednji Mohikanac filmske industrije koji nema zadrške kada je u pitanju biranje uloga, što vjerujem u jednu ruku može zahvaliti svojem burnom životu i silnim bankrotima koje je doživio, pa novca nikada dosta, ali za mene je dotični glumčina kakve Amerika, neću namjerno reći Hollywood, nije imala još od..., ‘ajde neću pretjerati.

Jer ako samo bacite letimični pogled na njegovu filmografiju, a to možete jednim klikom na IMDB, naći ćete naslove toliko bizarne, bedaste te povremeno čak i uvredljive, da će vam se gledanje "Crvene prašine" u još jednoj ljetnoj reprizi na državnoj televiziji činiti kao da svjedočite hrvatskom "Građaninu Kaneu". No njegova nazočnost nekada je dovoljna da smeća poput "Lova na vještice", "Outcasta", ili pak "Army of One", dobiju skoro nadrealnu dimenziju zbog njegove vještine koja izbija iz svake njegove pore, koju je naučio vjerojatno još od najranijih godina od strica Francisa Forda Coppole.

Reći da je Cage osebujan lik bio bi deminutiv koji vrijeđa njegovo postojanje, jer možda jest ekscentričan, kada je u pitanju privatni život kojega, naravno nema, jer ipak je holivudska zvijezda par excellence, kojega nemamo prilike gledati u kinima posljednjih godina, što se pokazalo kao sjajan karijerni odabir s njegove strane, jer više ne mora nužno biti akcijska zvijezda koja glumi u svim filmovima koje su odbili "pristojniji" glumci, nego može tražiti neotkrivene redateljske talente koji snimaju "jeftine" naslove, ali velike filmove. Gledajući, ili čitajući njegove intervjue, Cage ostavlja dojam čovjeka koji je spreman boriti se za svaku rečenicu u filmu, uvijek dolazi "posebno pripremljen" ako istinski vjeruje u film - za "Čarobnjakovog učenika" najeo se halucinogenih gljiva sa svojom burmanskom mačkom Lewisoma, a za "Ghost Ridera" inspiraciju je našao u svojem drugom kućnom ljubimcu kobri - pa vrlo često dolazi u sukob s redateljima i producentima koji ne dijele njegovu viziju, što pretpostavljam nije karakterna osobina koju Holywood u današnje vrijeme cijeni. Stoga ne čudi da likovi koje gledamo u američkim filmovima nisu ljudi od krvi i mesa, nego scenarističke spodobe koje izgovaraju uvijek jedne te iste rečenice koje se, sada je to "znanstveno" dokazano, ponavljaju iz jednog filma o superherojima u drugi. I da se razumijemo, ne mislim pritom isključivo na naslove u kojima žene i muškarci izgledaju kao da je vječni fašnik, nego i na sve one filmove u kojima obični ljudi postaju heroji veći od života i manje pamtljiviji likovi od Bepa Štambuka u "Posljednjoj volji".



Legenda o Nicu Cageu postoji izvan bilo kojeg određenog filma ili uloge, podržana nezaboravnim izrazima lica i izvedbama koje su mu pomogle da postigne kultni status na jedinoj bitnoj stvari današnjoj civilizaciji - internetu. Cage je zasadio sjeme svoje legende na staromodni način: igrajući mnoštvo različitih uloga, u gonzo akcijskim filmovima i tihim indie naslovima, glumeći neobično raznolik niz likova, ali i u javnosti, dajući neobično osebujne intervjue kada su u pitanju filmovi koje promovira, ili kada se osrvće na svoju karijeru u kojima pokazuje zavidnu minucioznost kada su u pitanju glumački poziv i sedma umjetnost uopće. Jedna od meni omiljenih rečenica je svakako za CQ kada priča o svojoj ulozi u "Adaptaciji" Spike Jonzea. "I tako sam ja, ovisno kakav bi se probudio, jedan dan glumio Charlijea ili Donalda, imajući u uhu bubicu koja je puštala moje replike koje sam snimio prijašnji dan, gledajući svakodnevno u tenisku lopticu zamišljajući kako sam jedan od ta dva lika, i razgovarajući s njom. To mi je vjerojatno bio najakrobatskiji izazov moje karijere. Meryl je bila super, Chris je bio super, a, eto, oni su dobili Oscara. Kul."

Jer ako ništa drugo, čovjek je odigrao bar petnaest nezaboravnih likova u naslovima legendarnih redatelja. Michaela Williamsa u "Red Rock West" Johna Dahla, Charlieja/Donalda Kauffmana u "Adaptaciji" Spikea Jonzea, Ronnya Cammarerija u "Opčinjena mjesecom" Normana Jewisona, H.I. McDonnougha u "Arizona Junior" braće Coen, Reda Millera u "Mandy" Panosa Cosmatosa, Nathana Gardnera u "Boja iz svemira" Richarda Stanleya, Terencea McDonagha u "Lošem poručniku" Wernera Herzoga, Franka Piercea u "Između života i smrti" Martina Scorseseja, Big Daddya u "Kick-Assu" Matthew Vaughna, Castora Troya u "Čovjeku bez lica" Johna Wooa, Bena Sandersona u "Napuštajući Las Vegas" Mikea Figgisa, Roya u "Šibicarima" Ridley Scotta, Ricka Santora u "Zmijskim očima" Briana De Palme, Camerona Poea u "Opasnom letu" Simona Westa, i meni omiljenoj roli Sailora Ripleya u "Divlji u srcu" Davida Lyncha. Ima li netko od živućih glumaca da uopće može ući uopće u istu rečenicu s Nicom Cageom. Čisto sumnjam.

Stoga, jednom kada nas više ne bude, a u filmovima sve uloge bude igrao neki novi Andy Serkis odjeven u motion capture triko, iskreno se nadam kako će se na Cage gledati s istom romantikom kako danas gledamo primjerice Marlona Branda.