Objavljeno 28. srpnja, 2021.
To pitanje postavljam sebi još od sredine ožujka kada su njemački suci Schulze i Tonnies nakon deset sekundi francuskog napada podigli ruke, Melvyn Richardson potom nonšalantno bacio loptu iza leđa, a Portugalac Rui Silva "bijegom u pobjedu" zatresao mrežu Vincenta Gerarda i donio svojoj rukometnoj reprezentaciji prvi nastup na Olimpijskim igrama. A hrvatskim rukometašima "organizirao" ljetne praznike na različitim destinacijama na jadranskoj obali.
Za većinu hrvatskih rukometnih reprezentativaca ovih dana završava (ili je završio) odmor. Vratili su se, ili se vraćaju klubovima, a Olimpijske igre prate ispred televizora žaleći za "prolivenim mlijekom" i prisjećajući se nesretnog ožujka u Montpellieru. Koji nije bio ni crn, ni koban, a ni katastrofalan. Katastrofa se dogodila Portugalcima kada su tri tjedna pred kvalifikacijski turnir izgubili svoga vratara Alfreda Quintanu, kojem su i posvetili pobjedu nad Francuzima, i za kojeg igraju i utakmice u Tokiju. Rukometni turnir, siguran sam, prati i izbornik Hrvoje Horvat, u svojoj ljetnoj obiteljskoj rezidenciji na otoku Pagu. Ne znamo je li bar jednom ovih dana pomislio "a u pm, i mi smo trebali tamo biti"! Više sam uvjeren kako staložen, kakav već jest prema vani, snima sve moguće suparnike i "radi teren" kako pokazati neku bolju Hrvatsku na zimu na EURU u Mađarskoj i Slovačkoj.
Pratim, dakako, rukometni turnir. I muški i ženski. Nema ni "kraljica šoka", što je mnogo manje šokantno negoli je to bio slučaj s neodlaskom "kauboja". Šoštarićeve cure zabljesnule su na posljednjem EURU kada su karte za kvalifikacije za Olimpijske igre već bile podijeljene, pa od njih, kao i od kolega im rukometaša, očekujemo lov na sljedeće igre u Parizu već za tri godine. Gledam utakmice, bar one koje nam ponudi HRT, onako mirno. Tu i tamo iskomentiram nekog igrača, poput Andreasa Palicke, koji je spašavao Švedsku protiv Bahreina. Onoga Bahreina kojeg smo mi "onakvi nikakvi" na SP-u u Egiptu zimus uvjerljivo svladali. Uglavnom, iskomentiram Palicku u stilu: "Eto, njega sam proljetos gledao u Našicama". Jaganjac mu je utrpao sedam. Na kraju dana gledam sve rezultate. Htio - ne htio, već prema navici, pogled mi leti i tražim po "semaforu" Hrvatsku. Nema CRO nit hrvatske zastave. Imam li favorit? Puno je tu hrvatskih krvnika. Počevši od Portugala, koje je kao i Šveđane namučio Bahrein. Pa onda naši "vječni krvnici" Francuzi. Djeluju zasad dobro. Kod njih ipak imam jedan razlog da im želim zlato. Nikola Karabatić, Luc Abalo i Michael Guigou love svoje treće zlato, s čime bi se, bar što se rukometa tiče, izjednačili s Andrejom Lavrovim. Legendarni vratar sva je tri svoja olimpijska zlata osvajao pod različitim zastavama, SSSR-a, ZND-a i Rusije. Kada nabrajamo hrvatske "krvnike" dobro stoje i Španjolci, koji su nam zapravo prvi "zalupili vrata" Tokija kada su nas porazili u finalu EP-a u Stockholmu. Pobijedili su Njemačku i Norvešku s istim rezultatom 28:27. Tu su i Brazilci, koji su nas šokantno pobijedili na Svjetskom prvenstvu u Koelnu, kada se naš izbornik "zaigrao" sa sedmim igračem, pa Argentinci koji su Linu Červara na prošlom SP-u poput maloga Juju "gurnuli u rijeku Nil". Tu su i domaćini Japanci koji su na startu istog SP-a u Egiptu pokazali kako kod nas nešto ne štima. Nećemo zaboraviti svjetske, ali i aktualne olimpijske prvake Dance. Mikkel Hansen je vruć. A onda je jako opasan. Sjećamo se kako je "danski Ante Kuduz" išao kroz miks zonu nakon poraza od Hrvatske na OI-ju u Londonu od čak 11 razlike, što je njihov tadašnji izbornik Ulrik Wilbek nazvao "najgorom noćnom morom". I vikao prema hrvatskim novinarima: "Next time will be 20". Sljedeći put bit će 20! Kod žena, događaju se iznenađenja. Brazilke prvo remiziraju s Ruskinjama, a onda razbiju Mađarice šest razlike. Još veće iznenađenje poraz je Crnogorki od Japanki. Kada smo već kod Crnogorki, u njihovoj reprezentaciji igra i jedna Hrvatica. Sinjanka Matea Pletikosić (nije jedina Matea u Tokiju, nap.a). Promjena zastave nije pomogla vratarki Marti Batinović (djevojački Žderić, nap.a). Izbornica Bojana Popović odlučila se za drugi vratarski dvojac. Ima još na turniru Hrvatica i Hrvata. Nažalost, to nisu ni osječki suci Boris Milošević i Matija Gubica, koji su zbog zdravstvenih razloga u posljednji trenutak otkazali put u Tokio. U norveškoj reprezentaciji je Marta Tomac, a u stožeru Egipta je Venio Losert, dvostruki olimpijski pobjednik, nositelj hrvatske zastave na otvorenju Olimpijskih igara u Londonu. Može li u sada drukčijoj ulozi doći do svoje četvrte olimpijske medalje?
Krešimir Lacković