Prije tri i pol godine, dok o koronakrizi nitko još nije mogao ni sanjati, u svom komentaru na jednom portalu "Hedonizam naš svagdašnji: Zašto nam je svima potreban?" poduzetnica Kristina Ercegović među ostalim zapisala je kako nam je hedonizam potreban stalno, a ne s vremena na vrijeme.

Što se u međuvremenu promijenilo, odnosno jeste li još uvijek takvog stava?

- Jesam, samo još više. Korona nas je podsjetila kako je život krhke prirode, kako je samo promjena stalna i kako nikad ne znamo što nas čeka sutra, te koliko vremena još imamo, i baš zato je još važnije svjesno živjeti svakim danom punim plućima kao da nam je zadnji. Sjetili smo se koji su odnosi važni, bez kojih ljudi ne možemo, došlo je vrijeme za rješavanje problema iz prošlosti, opraštanja, a baš mi je bilo drago vidjeti da su se nekima dogodile i nove ljubavi.



Vjerojatno je i na Vas kao poduzetnicu utjecala aktualna koronakriza... Kako se s njom nosite, i na poslovnom i osobnom planu?

- Naravno, srušio mi se biznis preko noći. Do korone 90 % prihoda dolazilo mi je od evenata. I sve je nestalo u jedan dan. I znala sam da ćemo se mi posljednji oporaviti, ali sam znala i da se ljudi imaju potrebu družiti, posebno na našim prostorima. Postojeći biznis - evente, transformirala sam, kreirali smo novi biznis - portal žene i novac, promijenila sam poslovni model - uvela članstvo, kreirala nove evente - retreate i konferencije te odradila stare postojeće evente kad god sam mogla, mislim na stari uobičajeni način, prateći aktualne mjere stožera jer potreba za druženjem je potreba ne luksuz.

Osobno uživala sam i uživam u svemu što mogu. To su nekad bile kave - coffe to go s prijateljicama na klupi u parku (kad kafići nisu radili) ili šetnja s dragim osobama uz Jarun, pa i na minus 20, odlazak sa sinom na bazen ili sama u wellness, u goste kod dragih ljudi, dakle uvijek sukladno okolnostima. Slavila sam i rođendan, sama u kući a ne kao godinu prije uz muziku i 50 gostiju, družila se svaki dan s ljudima na način na koji je to bio moguć i radila evente kako se moglo. I obišla sam kutke Lijepe Naše najljepše zemlje koje dosad nisam. Imamo tako divnu zemlju da tri života nisu dosta da vidimo sve njezine ljepote.

Imate li vremena za hedonizam u ovakvim okolnostima?

- Uvijek imam vremena za hedonizam jer za mene je hedonizam uživanje, a to je život, uživati u njemu, proživjeti ga. Radeći ono što volimo, uživati s ljudima koje volimo. Jer su upravo smisleni rad i odnosi ono što nas čini sretnima. Živim sama sa sinom, tu je bio još i rad od kuće, online škola i dva razorna potresa u Zagrebu. Sve nas je to ojačalo i podsjetilo da je najvažnije biti otporan - dakle brzo se dići nakon padova, snalažljiv - snaći se uvijek s onim resursima koje imaš na raspolaganju, jer nitko nikad nema sve i uvijek nam nešto nedostaje i zato nema smisla fokusirati se na ono što nemamo, nego na ono što imamo, kao i biti zahvalan na tome. Promjene su jedine sigurne u životu i na nama je da se naučimo nositi s neizvjesnošću - da plivamo kroz nju, a ne da tražimo lažnu sigurnost koja ionako ne postoji. Kao što je jedan moj prijatelj dobro rekao u svom podcastu - ptica ne sleti na granu jer vjeruje da je grana dovoljno čvrsta nego zato što vjeruje u sebe i svoja krila da će moći poletjeti ako grana počne padati. E tako i mi - treba nam više vjere u sebe da ćemo se moći sa svime nositi. A možemo. Uvijek dobijemo onoliko koliko možemo podnijeti.

Također ste zapisali da često ljude na svojim Business Café eventima pitate što bi poručili svom mlađem ja. Održavate li još te Business Café evente... i koji su najčešći odgovori bili prije, a koji su danas?

- Da, uživo kad možemo, online redovno. Isti su odgovori - manje se brinuti, više uživati, ranije početi biznis/raditi ono što volimo i želimo. Slušati sebe i svoju intuiciju.



S obzirom na to da se čini i da se ne brinemo više za koronu, nego kako se vratiti hedonističkim navadama u sezoni ljetnog odmora, imamo li danas više razloga za sreću i optimizam, a manje razloga za beznađe i pesimizam nego do prije nekoliko mjeseci? S tim u vezi, kako biti sretan i veseo u ovim nesretnim i neveselim danima?

- Moj djed preživo je četiri godine u logorima, najduže je bio u Auschwitzu, spasio ga je humor. Da, nasmijavao je stražare. Ono što želim reći jest da sve ovisi o nama, o našem stavu, ne o okolnostima. Svi imamo istih 24 sata dnevno na raspolaganju i svima se događaju sva životna sr..., a na svakom od nas je kako ćemo na njih reagirati i što ćemo s tim napraviti. Dakle, ako mene pitate - budite fokusirani na ono što imate i budite zahvalni na tome. Odlučite biti sretni i uživajte u onom što imate. Ja sam s jednakim guštom, uživanjem i zahvalnošću sjedila na hladnoj klupi u parku na minus 10 s kavom od šest kuna i krstarila Jadranom na jahti lani jer mi se pružila povoljna prilika. Sreća ovisi o nama.

Za kraj, kakva bi bila Vaša poruka za ova teška koronakrizna vremena?

- Treba biti odgovoran. Uvijek. No život je da se živi. Morat ćemo kao društvo naučiti živjeti s koronom, kao što svaki bolesnik nauči živjeti sa svojom bolesti. Ne bježi od nje. Živi. (D.J.)